Love And Death
Between Here & Lost
Datum izdanja: 22.01.2013.
Izdavač: Tooth & Nail
Žanr: Nu-Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ma možeš ti snimiti i 15 solo albuma, ali ako si prije toga bio u velikom i uspješnom bendu – džabe ti to! Uvijek će ti govoriti “bivši gitarist Korna“!
Pitaj Maxa Cavaleru koliko puta je uspio izbjeći pitanja o Sepulturi,
pitaj čak i Micka Jaggera koliko ljudi štuje njegove solo albume, a boli
ih kita za Stonese, pitaj Ozzya je li poznat po žderanju šišmiša ili po
godinama u Black Sabbathima…
“Paralyzed” i “Chemicals” najbolji su opisi albuma. Žestoko i dinamično, prepuno klišeja s jedne strane, ali i najboljih Headovih vokala još od doba kada je u pozadini urlao na “Somebody Someone”.
To dovodi do jednog zanimljivog saznanja. Head zna pjevati, ali za ozbiljno! Čovjek pjevuši, šapće i urla, sve po potrebi, a vjerojatno potpomognut svakojakim modernim uređajima u studiju odradio je odličan posao da iz sebe izbaci teme koje ga muče. Ovoga puta, iako ima naznaka, nije se toliko bavio vjerom i spasenjem, već općenitim i jednostavnim temama poznatima za ovaj žanr.
Poznati su i riffovi… “Meltdown” dubokom i spuštenom gitarom, sviranjem po jednoj žici, predstavlja ultimativni flashback ili čak teleport u 1998. godinu. “I W8 4 U” dobro je krenula, ali mi je žao što ne dozvoljava žestokom riffu da se razvije, već ga redovito prekida nu-metal skvičanjem i prekidom. Potez kojim sigurno dobiva na dinamici, ali gubi na ‘metalnosti’, koju zbilja vidljivo čuva u sebi.
Pored njih, “By The Way” ima vjerojatno jedan od najboljih riffova njegove karijere i time pokazuje što to fali njegovom bivšem bendu. Recimo da na toj pjesmi složimo jednu hipotetsku situaciju – Headov riff, Korn bi ostatak napravio ponešto uvrnutije i eto nam najboljeg materijala koji su i jedni i drugi napravili još od davne 2004. godine. Ipak, realnost je ponešto drugačija…
Ovako čovjek pribjegava provjerenim formulama – prisjećanje Korna (početak “Fading Away” isti je kao i na “A.D.I.D.A.S.”) i obrada (nepotrebna “Whip It“, inače pop pjesmuljak iz ’80-ih. koji ovdje zvuči neprepoznatljivo).
Sve zajedno, Head je imao dva razloga da napravi album koji se mogao (ili morao) dogoditi negdje oko “Issues” faze. Jedan je da očajnički želi pobrati Kornove fanove koji su se izgubili u dubstep lutanjima nekad moćnog benda, a drugi je da čovjek jednostavno voli ovakav eksplozivan zvuk i ovakav mračni stil (povratak u pogrbljeni stav na pozornici, psihotični pogledi i tamno našminkane oči). Prvi solo album ipak mi je nekako bolje sjeo, jer je prvi pokazao što Head može napraviti bez da mu leđa čuvaju provjereni likovi, a i pjesme su nekako bile raznolike. Ovaj put, samo je nastavio utabani put i složio album s kojim će se Korn fanovi moći jako poistovjetiti. Možda čak i previše, jer će im neke stvari djelovati reciklirano.
S one vedrije strane – Head mi se čini zanimljiv lik i neka se on još uvijek kreće tu negdje duž metal scene. Ipak, možda jednog dana i on i ovi drugi shvate neke stvari…