Malo drukčiji power metal

Bavarska skupina Destination’s Calling čekala je više od dvije godine da nađe izdavača koji će im objaviti debitantski album, kojeg su snimili 2006. godine. Uz uobičajena došminkavanja, obzirom da je original objavljen u, obično skromnoj, ‘self released’ varijanti, sve ambicioznija izdavačka kuća Silverwolf Productions odlučila je ovom kvartetu iz Würzburga dati priliku i službeno im objaviti album.

I čini mi se da nije pogriješila. Naime, bez obzira što se radi o ‘n-tom’ power metal bendu, ovaj je ipak nešto malo, a možda i puno drukčiji. Prvo što sam uočio da ima strašno jake vokale, što je zaista danas rijetkost. Christian Gräter doista pjeva moćno, prodorno, glasno, pravo ‘borbeno’, i odlično se snalazi u heavy power brzancima, a opet, jednako dobro mu idu i osjećajniji, laganiji dijelovi.

Također, vrlo su lijepi i tečni gitaristički riffovi, a solo dionica prepunih melodija ima ‘na tone’, pa moram istaknuti da je kompletan gitaristički rad doista impresivan. Zaista sam rijetko kad čuo power metal bend koji ima toliko solaža i riffova, a još manje puta toliki broj strogo nadziranih i koordiniranih gitarističkih ‘križanja’.

S time da taj izraz ‘power’ treba uzeti s rezervom, jer Destination’s Calling u svojoj muzici ima jaaaaako puno utjecaja klasičnog heavy, ali i progressive metala, pa bi, zadržimo li se na njemačkoj sceni, nekako najuvjerljivija bila usporedba s Gamma Ray, Sanvoisen i Lanfear.

Isto tako, ima i dosta ‘phantasy’ ugođaja, pa se u nekim dijelovima nameće i logična usporedba s Blind Guardianom. Zanimljivo je također da, iako nemaju klavijatura, materijal im odiše pristojnom razinom atmosferskog ugođaja (jaki basevi), a i epsko okruženje posloženo je bez većih zamjerki. ‘Catchy’ refreni nešto je normalno u ovakvoj vrsti muzike, pa nisu kao takvi izostali niti ovdje, a da ne zaboravim, i bubnjevi su dosta ritmički, te nema previše razularenih i neobuzdanih pedaliranja. Odnosno, ima ih, ali nisu preglasni i prenaporni. Ili nisu jako puno.

Kad smo spomenuli Blind Guardian, stil sviranja gitare nalik na te legende njemačke, a i svjetske scene, može se uočiti u brzoj power metal pjesmi "Sinthetic", najviše atmosfere ima "Intro", a dvije lijepe balade su "Bleeding Again", onako više ‘hevijanerizirana’, s jakim gitarama i atmosferskim bubnjem, te akustična "Disconnected", sa skladnim duplim pjevanjem, još nečim što se posebno ističe.

"Invisible Walls" je u svojih osam i nešto razrađenijih minuta natrpala najviše progresivnih ideja i epike, dok je "Sentenced" jedna fina, glasna i melodična srednje brza kompozicija.Uostalom dobre su sve pjesme, pa čak i središnji ‘intermezzo’ "Prolog", s laganim basom i solažicom.

Mada nije ničim posebno očarao, lijepo je iznenađenje za mene ovaj bend, jer bez obzira što nije ponudio ama baš ništa po čemu bi bio ‘drukčiji od drugih’, barem sam se naslušao lijepe muzike, ma kako god ona isprana i ispeglana bila. Što me nije čak niti posebno iznenadilo, jer ipak je Njemačka ‘domovina’ power metala.