Malo Coldplaya i malo Fleet Foxesa u slušalicama

Kultni američki bend s bazom na istočnoj obali SAD-a, The Walkmen, osnovan je 2000., a do ljeta 2012. dogurao je do sedmog albuma. Naklonost kritike imaju gotovo od početka svog djelovanja, tako je New Musical Express njihov drugi album “Bows and Arrows” svrstao među 50 najboljih albuma dekade dok se do naklonosti šireg dijela publike moraju još malo pomučiti.

Kako bi načinili svoj sedmi studijski album, članovi grupe The Walkmen posjetili su teritorij gdje stoluje moderna americana. Uzeli su si gurua s tog područja Phila Eka za producenta (oba albuma Fleet Foxesa, Band od Horses), izdali za etiketu specijaliziranu za tu muziku Bella Union (Beach House, Low Anthem, Fleet Foxes, M Ward…) i pogađate, uzeli nekoliko muzičara koji znaju što i kako s tom glazbom (Robin Pecknold i Morgan Henderson iz Fleet Foxes).Uvodna “We Can’t Be The Beat” će svojim “ooo-oo-oooo-ooooooo” refrenom odmah podsjetiti na Fleet Foxes, što i nije čudno ako se uzme uz obzir da na pjesmi gostuje Pecknold glavom i glasom. Samoglasnik ‘o’ često se pojavljuje u pratećim vokalnim dionicama do te mjere da pomalo ide na živce.Dramatična “The Witch” u svom uvodu doziva u sjećanje Dylanovu “Ballad of The Thin Man”, a s akcentima na gitarama, udaraljkama i klavijaturama čini najupečatljiviju pjesmu na izdanju. “Song For Leigh” školski je mcguinnovsko-pettyevski primjer kako je folk-rock postavke moguće protegnuti i u naredno tisućljeće, a naslovna se pjesma opravdano nametnula kao prvi singl.

Osim što su se napajali nezavisnom scenom na kojoj stoluje americana, The Walkmen koketiraju i sa stadionskim rockom, pojedina rješenja (povremeno vokalno fraziranje, npr.) zvuče kao da su posuđena od Coldplaya. No, zbrojimo li pluseve i minuse, ovo je sasvim lijep, raspjevan, razrađen i zaokružen album čijim autorima za konačno rješavanje vlastite egzistencije fale jedan ili dva ‘jaka’ singla te malo maštovitiji omot.

Slušajte americanu, a ne ‘italianu’. Dobra glazba čeka vas pred vratima.