Malo bliže zvijezdama

Ne baš brojnoj otočkoj obitelji power metal bendova pridružio se Ascension, koji dolazi iz škotskog grada Aberdeena, poznatijeg valjda po svemu više no po metalu.

Bend je osnovan još 2004., ali se nakon dvije godine raspao, da bi ga
gitarist Stuart Docherty ponovno pokrenuo 2009. U cjelokupnoj je
karijeri skupio četiri dema, tijekom 2011. snimio debi album “Far Beyond
The Stars”, kojeg je godinu kasnije objavio japanski Spiritual Beast, a
sada je s Limb Music doživio svoje sveeuropsko uskrsnuće.Poznavatelji power/heavy scene lako će uočiti da je Ascension poprilično sličan zemljacima DragonForce, iako bi rekli da se ta sličnost više očituje u samoj prezentaciji glazbe nego u njezinoj suštinskoj formi. Osim što DragonForce djeluje štogod originalnije, pjesme su mu razgrađenije, dobrim dijelom progresivnije, a i sound mu je manje mekušast, više onako mačistički grub i neotesan. No nije niti glazba Ascensiona za odbaciti, dapače. Potentan je to, superbrzi, energičan, srčan i eksplozivni power metal žestokog tempa s obiljem galopirajućih ritmova, pamtljivih melodija, fokusom na gitaristički rad, s podjednakim količinama riffičnih i solo izražavanja, u kojem dvije gitare imaju povećani manevarski prostor i vrlo kvalitetno ga koriste.

Vokali su sasvim solidni, čak malo ispadaju iz generičkih power normativa, dobro ‘vuku’ u visinama, no problem je što ih gitare malo previše stavljaju u drugi plan. Bubnjevi su dobrim dijelom razuzdani, razulareni i mahnito brzi, s pojačanom dozom duplih pedaliranja, a ono što nedostaje je jači pečat basa, koji do izražaja dolazi tek u sporijim i srednje ritmičkim dijelovima, kojih baš i nema puno previše. Također, neke pjesme su preduge i usprkos stalnoj ubrzanosti, naboju i tenzijama, znaju u svojim ponavljajućim dijelovima skoro pa postajati zamorne, pa ih se ili trebalo skratiti ili kombinatornijim progresivnim strukturama iskoristiti potencijal koji nude.

Nešto po uzoru na ono što je napravljeno u energičnim “Somewhere Back In Time” i “Blackthorne” ili u “Moongate“, s pojačanim obimom srednjih ritmova, akustika i atmosferičnog basa u mirnijoj odjavi. “Reflected Life”, “Heavenly” i instrumental “Orb Of The Moons” su poprilično jednolični power-speed brzanci, a balada “The Silver Tide” nakrcana akustikama, atmosferičnim klavijaturama i pianom, najlošija je stvar na albumu. Za razliku od raskošnije “The Time Machine”, koja kombinira brze power i skockanije i staloženije hard rock ritmove ispunjene atmosferičnošću, jednako kao i instrumental koji se zove kao i album.

U još jednoj power-speed pjesmi s polu-progresivnim idejama, “The Avatar (Ascension)”, moglo se puno bolje iskoristiti njezinih skoro deset minuta, usprkos uljuđenim orkestralnim interludijima i srednjim ritmovima sa ponavljajućim riffom, a Roxetteov “Listen To Your Heart” čak zvuči i više nego solidno. U najmanju ruku korektno, usprkos tome što joj se duple pedale nikako ne priliče.

Baš onako kako zvuči i kompletan album još jednog u nepreglednom nizu power metal bendova koji svojim prvijencem i nije baš puno previše sam sebi digao ljestvicu. Što je više dobro nego loše. Tako bi mu drugi album moglo biti puno lakše raditi, jer nema nikakvih posebnih opterećenja, ništa ne mora dostići i prestići, a sudimo li prema potencijalu ovih pjesama, ima nade da bi sljedeće izdanje moglo biti barem malo bolje od ovoga. A to bi onda već bilo i više nego dobro.