Mali radio za dugo pamćenje

Prošlo je šest godina otkako je Manu Chao (punim imenom Jose-Manuel Thomas Arthur Chao), izdao svoj posljednji studijski album, a ono što nam ovog puta donosi umnogome je drugačije od svega što smo dosad čuli.

Ovaj antiglobalist, inače bivši član grupe Mano Negra (koja ga je i lansirala u zvijezde na područjima Europe i Amerike), odrastao je u zajednici umjetnika i intelektualaca i, učen moralnim vrijednostima od strane roditelja, danas se zalaže za socijalnu i kulturnu jednakost te mir u svijetu.

“La Radiolina” (što na talijanskome doslovce znači ‘mali radio’) svoje korijene vuče iz alternativne latino glazbe, ritmičnog rocka, funka, rumbe i španjolskog flamenga, a u segmentima sadrži i zvukove reggae-ska glazbe i salse popraćene stihovima na engleskom, francuskom, portugalskom, arapskom i najčešće španjolskom jeziku.

Sama glazba podosta je snažnija od one koju Manu Chao inače izvodi jer joj veliku podršku pruža zvuk distorzirane gitare (u izvedbi Madjida Fahema) te pojava tematskih zvukova, poput sirena, koji se provlače kroz većinu pjesama.

Ono što je neobično kod ovog albuma je to da mnoge pjesme, poput “13 Dias“, “Besoin de la Lune“, “Politik Kills“, “Mundoreves” i “Y ahora que“, sadrže jednake akorde, iako im glazba nije potpuno identična; isto kao što “Rainin’ in Paradize”, “El Kitapena“, “Siberia” te “Panik, Panik” imaju jednaku pozadinsku melodiju. S namjerom da identičnu glazbu provlači kroz više pjesama, Chao stvara svojevrsnu hipnotičku melodiju koja teško izlazi iz uha.

Tako je “Piccola Radiolina” samo produženi instrumental pjesme “Mala Fama“, a stvar “Sone otro mundo” skraćena verzija od “Otro Mundo“. “Rainin’ in paradize“, za čiji je videouradak zaslužan srpski redatelj Emir Kusturica, bio je prvi izdani singl koji je slušateljima bio dostupan nešto prije puštanja albuma na tržište.

Kod Manua Chaoa fascinantno je da bez obzira na to što je svjestan sive slike svijeta u kojem živimo (i o kojem i pjeva), o svemu govori vrlo optimistično. “La Radiolina”, za čiju se produkciju i tekstove pobrinuo sam Chao, istodobno je vesela i kritična. Za temu većine pjesama uzima teško ratno stanje u svijetu, a u pjesmi “Tristeza Maleza” izravno se obraća i predsjedniku Bushu, upozoravajući ga na ‘beskrajnu tugu u svijetu’ (‘…it’s no democracy, that just because it’s a U.S. country… infinite sadness-wind of Washington…‘).

Meni osobno omiljena, “Me liama calle” (‘They call me street’), jedan je od rijetkih uradaka što zvuče izvorno ‘manučaovski’. To je pjesma koja je u originalu napisana za film “Princesas” (2005.), a govori o teškom životu prostitutki na ulicama Madrida (‘…for the rest of the life and without pay… my love is not for rent…‘).

Bez obzira na ozbiljniju tematiku sve su pjesme poput dječjih brojalica što vjerno prate velike hitove jednog od najuspiješnijih latino izvođača današnjice – tjeraju prste da lupkaju i tijelo da se giba u ritmu glazbe. Zato ga i volimo.