Mali princ u velikom sjaju

Kako je lijep osjećaj znati da planetom kroči jedno ovako samozatajno stvorenje. Njegujući specifičan glazbeni izraz kroz koji se s takvom nostalgijom prisjećam tinejdžerskih dana i otkrivanja svojih prvih omiljenih alternativnih bendova – u elementu dobrog raspoloženja, sjete ili tračka obavijenosti nekom pritajenom tugom i radošću istovremeno – “Jedan koji putuje sobom” danas je prava rijetkost u pogledu iskrenog, intimnog povjeravanja tuđim ušima.

Dokaz da za odličan album ne treba više od dobre volje da slučajne i
manje slučajne skice ožive kao stilski bogata ulja na platnu.

Naslovom pomalo subjektivno izraženo putovanje, nešto je u čemu će se slušatelj rado prepoznati i obradovati, iznova pronalazeći put u središte vlastite nutrine. Isidorova muzika je komunikativna, ezoterična u mjeri da ostavi onaj šarmantan naivni dašak mističnog i nevidljivog, osvajajući jednostavnošću izraženom kroz vlastita preispitivanja i eventualne dileme – poput zdrave duševne hrane u svijetu krcatom ‘kalorijama’ i ‘aditivima’.

Ovaj novi, prema informacijama iz jednako oduševljenih krugova, drugi album dobrog Isidora, negira svako pretjerivanje – ovdje tekst i melodija odišu uzajamnom lakoćom, kroz koju unatoč neizvjesnim tekstovima prodire nekakvo apstraktno sunce. Ovdje ne postoji ‘ali’, već samo žudnja za unutrašnjim mirom i sloboda da istražujemo, bez straha od zalaženja u bilo kakve krajnosti – sa svim onim dobrim kvalitetama sanjarenja u stvarnom svijetu.

Poruke izražene u pjesmama mogu ali i ne moraju nekome drugome značiti nešto konkretno. Album otvara tema “AAA” u kojoj autor prihvaća vlastito ‘nesavršenstvo’, vrlinom pitanja ‘zašto’. No to je možda i nužan uvod u priču – nalik suočavanju vanjskog i unutrašnjeg svijeta, koji gotovo nikad nisu u nekom skladu (“Meke dlanove, gde da sakrijem, zašto drhti sve, sve što dodirnem…“).

Slijedi uistinu predivna pjesma “Pop, poslednji put“, koja već u svojem naslovu daje zanimljivu misao – u obliku ultimativne želje da probijemo nametnute zidine, borbe za opstanak, kao i vječitog manjka vremena i odupiranja opterećenosti tim nesretnim vremenom (“i u grudima, meka odluka, moja je, zelena, sve do vrhova, moja je / stalno ti nemiri govore, moraš napolje“). Sličan kontekst prati pjesmu “Očevi” (“Odruči dalje od granica, pepeo smeta poljima, pogledaj iza tih zidova, i tamo ima nekoga“).

“Magle maglite” prepuna je sumračnih metafora ali u sjeni istih strpljivo čuči zanos – izražen već u sanjivom tonu pjesme. Težina riječi prevladava i nekako ne daje sretan kraj (“nosim vesti olovne, to su šine ispod nas“), ali istovremeno autor prkosi svojim optimizmom ne pokazujući strah spram svih postavljenih, skrivenih dubina (“magle maglite, da ne vide, kada pobegnem, daleko odavde“).

“Bura” je pjesma koju krasi lijep repetitivan ton, upotpunjen pomalo neusklađenim, naivnim zvonkim zvucima i diskretnim klavijaturama koje ostavljaju dojam blage, pritajene jeze – koja se nastavlja kroz tekst (“Stali smo, kola ćute, čekamo“). Efektno poigravanje ‘zatišjem’. “Čuvanje” se dosljedno nastavlja u sanjivo-neizvjesnom tonu, zvukom i riječju sugerirajući ‘razapetost’ između ostanka i odlaska.

“Moondog” je ovdje posebno iznenađenje – u maniri uhu ugodne skice za portret, Isidor se hrabro upustio u pokušaj adaptacije teksta pjesme Louisa Thomasa Hardina – Moondoga, genijalnog ekscentrika kojem odaje svoje dužno poštovanje.

Bezvremenska ljepota u “Taj dan je blizu” ne poznaje granice – i ovdje se na simboličan način miješaju nada i suprotstavljanje strahu od nestajanja (“Beskraj nam otima, iz tela san, sebičan“). “Noćni buket” je također zlatan primjer melankoličnih poigravanja dvojbama o postojanju i nestajanju, kao i svojevrsnom iščekivanju onog posljednjeg trenutka (“I koliko još možemo da stojimo i čekamo, da nas papir dohvati, da nas pečat udari, da nam se leđa isprave? / Setiš se godina, koje ti niko ne vraća, kaži mi, maleni, šta ti pomaže da zaspiš?“).

“Ko je kao ti“, direktna je posveta jednoj, nama neznanoj dami, a u svojem pomalo lijenom reggae-tonu razbija kontinuitet ‘skitnji’ unutrašnjim svemirskim prostranstvom. Više nalikuje stilskom zaokretu u maniri ‘odjavne špice’ jednog impresivnog art-filma, nužan zaključak kako putovanje nije završilo – ostavljajući slušatelju izbor da promijeni tijek, da poželi neki novi nastavak u kojem će uslijediti ona očekivana vedrina, koju ovdje unatoč relativno sumornim riječima, autor vidno nagovještava. ‘Sretan kraj’ koji je blizu.

“Jedan koji putuje sobom” jednostavan je ali snažan album koji odašilje poruke jednog dalekog a tako bliskog, skrivenog, najboljeg prijatelja. Slušajući ga, iznova i opet, ovo je zaista iskreno putovanje sobom, bez pretjerivanja i ishitrenog traženja sebe. Istovremeno pozivajući i nas, slučajne prolaznike, da se pridružimo i uživamo u putovanju zajedno. Što češće. Predivno.