Mali bend velikih glazbenih uzora

    1281

    Marah

    If You Didn't Laugh, You'd Cry

    Datum izdanja: 18.10.2005.

    Izdavač: Yep Roc Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Closer
    2. The Hustle
    3. City Of Dreams
    4. Fat Boy
    5. Sooner Or Later
    6. So What If We’re Outta Tune (With The Rest Of The World)
    7. The Demon Of White Sadness
    8. The Dishwasher’s Dream
    9. Poor People
    10. Walt Whitman Bridge
    11. The Apartment

    Ne znam točno zašto je philadelphijski bend Marah toliko nepoznat široj javnosti. Možda zbog toga jer se njima baš sviđa biti underground bend, možda zato jer tekstopisac i vokal Dave Bielanko i na svome petom albumu ne odustaje od pisanja čistih r’n’r pjesama kakve je pisao još 2000., na albumu “Kids In Philly”, a možda jednostavno zato jer šira javnost ne zna prepoznati dobru glazbu, unatoč svim hvalospjevima kritike i činjenici da ih je Nick Hornby proglasio bendom koji je odsvirao jedan od tri najbolja koncerta kojima je ikada prisustvovao.

    Meni je osobno bilo dovoljno negdje pročitati usporedbu ovog benda s Counting Crowsima, Bruceom Springsteenom i Bobom Dylanom pa da se zainteresiram za njihovu glazbu. Jer, budimo realni, kako bi bend kojeg se opisuje kao nasljednike The Bossa, a čiji se tekstovi pjesama povezuju s genijalnošću Adama Duritza mogao biti loš? Po meni, ne bi mogao i nije (iako ovdje moram naglasiti da, što se tekstova tiče, nisu ni blizu Duritzovim malim savršenstvima).

    Moram odmah spomenuti i to da je “If You Didn’t Laugh, You’d Cry” zapravo već pomalo zastario album, jer je izašao u listopadu prošle godine, ali, na sreću, dobre albume nikada nije prekasno zavoljeti, kao što nikada nije prekasno druge ljude pokušati uvjeriti u to da ih vrijedi nabaviti, što smatram svojim osobnim načinom vraćanja duga glazbi.

    Tužno je što su Marah iz potpune anonimnosti uspjeli isplivati tek nakon desetogodišnjeg rada, s trećim albumom “Float Away With The Friday Night Gods”, na kojem im je gostovao glavom i bradom sam Springsteen. Ne znam zapravo koliko im je ta suradnja pomogla, jer mislim da su mogli uspjeti i bez nje, budući da su ovom suradnjom očekivanja od njihovih slijedeći albuma bila samo sve veća. Nije baš lako kada ljudi (barem oni koji su čuli za vas) očekuju da postanete nasljednici velikog The Bossa, zar ne?

    Muziku podržava

    A pjesme? Pa, ako ste Marah slušali već ranije (početnicima bi osobno preporučila debi album “Let’s Cut The Crap And Hook Up Later On Tonight” iz 1998., kojeg ne smatram dobrim samo zbog genijalnog naslova, iako bi i “20,000 Streets Under The Sky” ušao u uži izbor, s obzirom da se na njemu nalazi moja najdraža Marah pjesma – “Freedom Park”) onda vjerojatno možete pretpostaviti što vas očekuje i na ovom albumu: nevjerojatne gitarske dionice (“The Hustle“), gorko-slatke balade (“The Dishwasher’s Dream“), pjesmu koja je počela tako da sam doista očekivala da će je otpjevati sam Springsteen (“Walt Whitman Bridge“), te neke od možda najljepših trenutaka u suradnji braće Davea i Sergea Bielanka (“So What If We’re Out Of Tune (With The Rest Of The World)“).

    Zapravo sam ovom albumu uporno nastojala pronaći zamjerke, jer ne volim kada se neki bend uporno uspoređuje s njegovim glazbenim utjecajima, bez obzira na to što se možda radi o čovjeku zbog kojeg ću se ja osobno zainteresirati za svaki bend ili glazbenika s kojim ga se povezuje. Ali moram priznati da stvarno nemam većih zamjerki, osim što moram ustvrditi da vam album vjerojatno neće sjesti odmah na prvo slušanje, no drugu mu se šansu svakako isplati pružiti.

    Ako volite rock’n’roll koji u nekim trenucima zvuči kao country-rock, dok u drugim trenucima donosi ono najbolje od americane, vjerojatno ćete voljeti i ovaj album. Ako ste jedan/na od onih koji vjeruju da je svrha i smisao glazbe natjerati ljude da budu zahvalni na činjenici što su živi, voljet ćete ga još i više.

    Tragično je to što se Marah još uvijek uglavnom ignorira i nikako mi nije jasno zašto već odavno nisu postali velike zvijezde. Ja ću se osobno pobrinuti da steknu još kojeg obožavatelja, a ako ponovno navrate u naše krajeva nikakve me objektivne sprječenosti neće natjerati da ih opet propustim čuti i u živo. Nadam se samo da je Hornby zaista bio u pravu…

    Muziku podržava