Mala Gabriella na misiji samouništenja

Nakon vrlo simpatičnog albuma prvijenca “Lessons to Be Learned” mlade Australke Gabrielle Cilmi, na novom očekivalo se još više, ali dobili smo jedan vrlo blijedi retro dance album.

“Ten” zvuči kao remiscencija dance glazbe ’80-ih. bez ikakvog žara da zvuči nešto bolje od tribute albuma toj glazbenoj dekadi. Soula koji ju je i proslavio s pjesmom “Sweet About Me” gotovo da i nema, tek u malim tragovima koje je lakše zaboraviti nego zapamtiti, pa je takav i cijeli album, vrlo zaboravljiv, te ga je najbolje zaobići.

Ne znam što se dogodilo u ove dvije godine, je li mala Gabriella htjela odjednom odrasti i postati nova Kylie Minogue, ili ne daj Bože Lady GaGa, ili se jednostavno zasitila zvuka svoje najveće uspješnice, ili možda nešto treće, ali jasno je da se uopće nije snašla u ovoj vrsti glazbe zbog svojeg premilog vokala koji nema snagu probijati dance podloge (ok, možda niti Kylie nema, ali svakako to radi mnogo zavodljivije nego Cilmi).

‘Desetka’ zvuči kao mega miks Glorije Gaynor, Donne Summer i mnogih drugih sličnih pjevačica, samo što ovaj album nema takvih hitova kao što su imale spomenute dive. Možda bi neka pjesma i bila veliki hit da je izdana tijekom ’80-ih., ali očito je da je Gabriella promašila za koje desetljeće jer današnja produkcija je mnogo zahtjevnija od jednostavnih matrica i slatkastog pjevanja.

Mnogi kolege kritičari predstavili su ovaj album kao perjanicu future-popa, ali iskreno ja ne vidim ništa ‘future’ jer me niti jednom notom nije iznenadilo i izbacilo iz takta, budući da se sve to više-manje mnogostruko čulo u zadnjih tridesetak godina (sythovi, matrice, hibridni zvuk miksete, jaki basevi…). U svakom slučaju prije ‘retro’, nego ‘future’.

Album čak i ne počinje loše jer bombastična “On a Mission” služi točno onom za što je namijenjena, a to je privlačenje što više mlađahne publike. Žalosno je da je prva pjesma ujedno i vrhunac albuma, jer sve nakon toga nema ovoliki eksplozivni naboj već se više šepuri u umjerenim ritmovima.

“Hearts Don’t Lie” zvuči kao neki loši b-side s bilo koje pop singlice ’80-ih., “What If You Knew” ima problem što se iritantna monotona matrica uopće ne mijenja tijekom cijele pjesme, balada “Defender” zvuči kao uspavanka, dok “Let Me Know” zvuči kao moderan miks Tine Turner i Amy Winehouse na tinejdžerski način.

Ono što je definitivno najgore na albumu nalazi se na njegovom samom kraju kao bonus, a to je pjesma “Sweet About Me” u Twenty Ten verziji. Sva ljepota pjesme uništena je u ovom užasnom remiksu koji je morao biti izbrisan onog trenutka kada je i snimljen jer dance podloga nikako ne odgovara ovoj slatkastoj soul-pop pjesmi.

Fascinacija glazbom koja je harala debelo prije njenog rođenja jednostavno nije Gabriellin stil i to se jasno uočava tijekom cijelog albuma, jer je u većini pjesama totalno izgubljena, ponajprije vokalno, budući da nije u stanju pratiti brže i bučnije podloge. Neki izvođači su se odlično snašli u dance/pop/soul zvuku ’80-ih. poput Noisettesa, ali nažalost više ih je zaglibilo kao i Gabriella Cilmi.

Jedna solidna pjesma (“On a Mission”), 11 vrlo zaboravljivih i jedan čisti horor (“Sweet About Me (Twenty Ten version)”) dovoljno su dobre preporuke da ovaj album ne može dobiti prolaznu ocjenu. Šteta, jer je tako mnogo obećavala s “Lessons to Be Learned“, ali očito je da se u međuvremenu zbog slave umislila i preskočila mnoge lekcije pop glazbe.