Majeutika instrumentalnog jazz-soula

Pojava Jimmya Smitha na eksperimentalnom televizijskom emitiranju 1961. godine (da, i Amerikanci su nekad imali eksperimentalni TV-program!) u tadašnjoj je glazbenoj javnosti imalo značaj Flemingovog otkrića nekih čudnih gljivica.

U jednakoj mjeri u kojoj su do tada bile osporavane, Hammond B-3 orgulje odjednom su dobile status punopravnog improvizacijskog instrumenta. Kada je nešto kasnije iste godine Smith ponovio svoju TV-prezentaciju u novoj pilot-emisiji, “A Taste of Jazz”, hammondice su zauvijek izišle iz kategorije ‘nuzgredni instrumenti’ u Down Beat nominacijama i anketama, kamo ih je časopis prije redovito svrstavao.

Ovakva silovita afirmacija može se zahvaliti prije svega Smithovoj sveobuhvatnoj tehnici, u kojoj je – za razliku od prijašnjih jazz-eksperimentatora na orguljama – neumorno koristio pedale za sviranje bas-linija pri improvizaciji, što mu je otvaralo nemjerljivo više solističkih sloboda na samoj klavijaturi.

Duboko ukorijenjen u bluesu, Smith je tako glazbenoj sceni donio duboki odjek čiste tradicije sa suvremenom, često frenetičnom improvizacijom u ruhu novog instrumenta. Otad pa sve do smrti u osamdesetoj godini, važio je za neupitno najvećeg autoriteta jazz-orgulja, i njihova najvećeg ledolomca i pionira, vječita inspiracija mladim lavovima (Joey DeFrancescu, primjerice, s kojim je snimio i dva albuma: “Incredible!” (uživo, 1999.) i “Legacy”, izdan posthumno 2005.).

Iz današnje perspektive, stoga, nije teško zaključiti kako je pojava “Back at the Chicken Shack” (“Blue Note”, 1962.) bila čisti kec na jedanaest. Ni sam Smith, vjerojatno, nije mogao zamisliti bolji trenutak izdavanja albuma koji će se pokazati esencijalnim za čitav njegov opus: nepunu godinu nakon probijanja proto TV-zida.

Masivni, no potpuno coolerski blues naslovne skladbe predstavlja jedan od ključnih – i najboljih! – trenutaka u ukupnom Smithovom opusu. Autorska skladba u cijelosti pokazuje koliko je Smith dominantan u svom kvartetu čak i kad svira najobičniju pratnju, a kamoli solo varijacije u koje se ovdje upušta u tri navrata – no Stanley Turrentine na tenor saksofonu (koji svoju potpunu afirmaciju duguje upravo Smithu) će, osim po iznimnoj srodnosti vlastitog solističkog senzibiliteta Smithovim improvizacijskim manirama, na ovom albumu također odigrati bitnu ulogu u njegovoj najživljoj skladbi, zaraznoj “Minor Chant“, što se doima kao suvremeni naklon pionirima bebopa.

Preostale dvije skladbe, baladni klasik “When I Grow Too Old to Dream” te još jedna epska Smithova autorska, “Messy Bessie“, ukazuju se danas kao istinski kamenovi temeljci instrumentalnog jazz-soula, jednako kao što i pripadaju među njegove (možda) najizuzetnije primjerke.

Uloga Kenny Burrella u čitavoj priči je nešto manja, no ne i manje ključna: gitarist koji je kroz tehniku ‘manje je više’ oduvijek svjedočio kako je bit bopa u ritmu, a ne toliko u slapovima nota i solističkim eskapadama, kako se često krivo pretpostavlja, na ovoj je ploči svojim harmonijskim tapiserijama prema Turrentineu iskazao ključnu podršku spram Smithove dominacije, dok je Smithu bio izvrsna protuteža u pratnji i improvizaciji na njegove orguljaške nabačaje. Produhovljenost i predanost svirke potpuna je, i proporcionalna njezinoj prigušenoj napetosti, no energija naprosto vrije u dobro sklopljenim i sigurno zatvorenim epruvetama kvarteta.

Iako je posrijedi bio već devetnaesti Smithov album za Blue Note (u jedva šest godina!), te uprkos činjenici da je iza sebe već imao barem jedan istinski odličan album – “The Sermon” (1958., Blue Note) koji se vjerojatno pokazao i ključnim argumentom za spomenuti televizijski nastup – tek je ovdje Smith dosegao istinski zenit, ostvarivši u veoma prijemčivoj, gotovo komercijalnoj formi izniman domet kojeg gotovo da ni neće ponoviti u ovako besprijekornoj cjelini.

Klasik soul jazza sa snažnim blues-primislima od glave do pete; ako je ijedan album Jimmya Smitha trebao biti reizdan, a trebao je – onda je to upravo ovaj CD.

Manje je znano, međutim, da je tog 25. travnja 1961. godine, na istom sessionu koji je iznjedrio “Back at the Chicken Shack”, nastao čitav materijal i za još jedan album: “Midnight Special” koji je u katalogu Blue Notea izašao čitavu godinu ranije. Iako ne ostvaruje tako pogođen balans strogo poštovane forme i minimalističkih, kreativnih ideja unutar nje kao brat mu blizanac, ovaj album također spada među iznimnija Smithova ostvarenja, koji je u trenutku objavljivanja svojim baladnim soul-blues varijantama pripremio teren za potpun uspjeh “Back at the Chicken Shack” u trenutku kada je objavljen.

Iako je riječ o bitno jednoličnijem albumu, Smithov kvartet je na njemu – unutar forme koju si je sam nametnuo – pogodio bit i napravio ploču koja se može slušati i kao pozadina peglanja košulja, ali i krajnje pozorno, bez da se pretvori u zamorni, samodopadni manifest. Malo je glazbenika bilo toliko interesantno, a tako pitko i slušljivo kao Smith: a na ova dva albuma uhvaćen je u trenutku punog razvoja vlastite sviračke zrelosti. Pametnomu dosta.

Postava: Jimmy Smith – Orgulje, Kenny Burrell – Gitara, Stanley Turrentine – Tenor saksofon; Donald Bailey – bubnjevi