Maja Posavec: Pop biseri, pa letargija do kraja

Maja Posavec je svestrana žena. Znamo je kao glumicu, znamo je kao članicu mnogih TV showova, a znamo je i po hrpetini različitih glazbenih projekata od kojih se svakako najviše ističe grupa Detour. Maja više nije pjevačica Detoura, iznova ga je napustila i krenula je u solo vode.

Kemija u Detouru bila je odlična, a to je najbolje pokazao njihov posljednji studijski album “A što ak’ ja…” koji je poredao hit do hita. Solo Maja nije se pretjerano odmaknula od spomenute ploče, ali sasvim dovoljno da shvatimo kako je njezina strana priče ipak nešto nježnija i romantičnija, mirnija i spokojnija.

Za razliku od vrckavih melodija Detoura koje najčešće osvajaju na prvu, “Kada ne bih imala strah” je nešto laganiji album, prepun balada i s vrlo minimalističkim glazbenim podlogama, pa Majin zavodljivi glas dolazi u prvi plan. Boja njezinog vokala je vrlo pitka i odaje njenu ženstvenost, ali u takvom spletu sporovozećih pjesama pridodaje i malu notu monotonosti zbog koje je album, posebno u drugom dijelu, teže slušljiv jer poprilično uspavljuje slušatelja.

Uvodna “Mediteranska” je u neku ruku klasičan Detour i logičan izbor koji će Maju predstaviti kao solo pjevačicu. Ta zarazna i vesela pjesma je pravi ljetni hitić, pa ne čudi što je prošle godine bila rado slušana pjesma tijekom ljetnih mjeseci. Do nje je postavljena sanjiva “Prazan hod” koja ispada kao ljubavni pop zicer u kojem Maja najviše dominira svojom interpretacijom.

Synth balade vratile su se u modu (najbolji primjer su Editorsi), pa možemo reći da “Dok držiš me za ruku” prati taj trend na prekrasan, vrlo emotivan način. “Kada ne bi imao strah” je još jedan pop klasik koji bi idealno odgovarao posljednjem albumu bivšeg joj benda.

Nakon ovakvog uvoda, od albuma sam stvarno očekivao mnogo jer je u te četiri pjesme Maja pokazala najbolje od sebe. Prihvatila je svoje korijene i nadogradila ih na kvalitetan način s nizom pop bisera koje bi rado htjeli čuti kako dolaze iz naših radio prijamnika. Ipak, taj početni standard se nije uspio održati u ostatku materijala koji uglavnom balansira između odličnog i ne toliko zanimljivog.

“Budi jak” je retro stvar koja bi vjerojatno više uspjeha imala u ’60-ima prošlog stoljeća, “Dlan o dlan” je pomalo meditativna, kao da je nastala kao posveta indijanskim narodima Južne Amerike, “Bog svemir” zvuči kao dio nekog kazališnog soundtracka, klavirska “Tiho” se neprestano poigrava ritmom, “My song” zvuči kao ženska verzija Balaševića, “Nećemo se naći” je pobjegla iz nekog kabareta, “Između nas je šum” je jedna od boljih stvari s kraja albuma, dok sve završava s pjesmom “Juha” koja pomalo odjekuje i etno zvucima.

Nakon zaigranog i vrlo dojmljivog uvoda, album vrlo brza pada u letargiju iz koje potom teško izlazi. Maja je vrsna interpretatorica, ali njezina luckavost je ubijena mnogim teškim pjesmama koje ovako posložene jedna do druge maksimalno usporavaju ritam albuma pa malo toga procvjeta na pravi način.

Vidljivo je da je Maja htjela sve sfere svojeg života spojiti u prvijenac i u tom dijelu je poprilično uspješno ubacila kazališnu karijeru (par pjesama mogu zamisliti na ‘daskama koje život znače’), ali melankolija je ipak previše preuzela atmosferu i album nije toliko prohodan kako se očekivalo s početnim pjesmama koje su pravi pop biseri.