The Berzerker
World Of Lies
Datum izdanja: 13.12.2005.
Izdavač: Earache / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Australska trojka – Dino Francesconi, Kevin Ferko i John Hamilton čine jedan od najbržih i najbrutalnijih bendova današnjice, The Berzerker. Sakriveni iza dijaboličnih maski, ovi momci sviraju tehnički savršeni mješavinu grind corea i deatha s industrial uletima i sve to na vrlo visokoj bpm-aži. Nastali su 1995. godine u Melbourneu, a 1998. godine siu potpisali ugovor sa sadašnjom diskografskom kućom, koja je bila impresionirana njihovim remiksevima pjesama benodva poput Morbid Angela.
“Spot”, “Reality”, sa prvog, self-titled albuma, zabranjen je na MTV-u zbog zastrašujućih scena i epileptičnog bljeskajuće svjetla, a drugi album “Dissimulate”, još je brutalniji i žešći nego prvijenac. Svirali su turneje s velikanima poput Dying Fetusa.
Niti ovaj album ne odskače od već uhodane rutine: ultra brza dupla bas pedala i tehnički nabrijane gitarističke dionice, ukomponirane sa growl vokalom te spoken word deklamacijama na počecima i krajevima pjesama. No, ovaj puta bolje nego ikad do sada, uz ipak nešto sporiji ritam (no još uvijek dovoljno brzo za sve ljubitelje ovoga benda) i malo više melodije, no ništa manje žestoko.
U tekstovima i dalje prevladavaju uglavnom mizantropične teme; međuljuski odnosi (uglavnom u negativnom smislu) i male poduke iz anatomije ljudskog tijela, te kritika modernog društva i svijeta u kojemu živimo, dajući zajedno s glazbom jedan vrlo apokaliptičnu ‘posatomic war sliku okoline u mislima.
Od 14 pjesama, na albumu se izdvajaju odlične “Black Heart“, “All About You“, “World Of Tomorrow“, “Y“, s nevjerojatno melodičnim chorusom, te “Constant Pain” i 20 minuta i 7 sekundi dugu podosta laganiju posljednju “Farewell“. Pjesme u prosjeku traju između dvije i tri minute, osim već spomenute “Farwell”, te pjesme simboličnog naziva “Silence” od pet minuta koja ne zadrži ništa osim, pogađate – tišine.
The Berzerker stvara glazbu koji zaista nije za svačije uši, već samo za one čeličnih živaca, možda ponajviše zbog naglašenog bas bubnja koji podjeća na dane rotterdamske hard core techno scene 90-ih godina, dajući još veću žestinu ionako brutalnoj i teškoj glazbi.
Ovaj bend je nešto posebno, a osim po svojem glazbenom umijeću i po tome što su po Internetu donedavno kružile glasine kako je Dave Gray srušio rekord u najbržem sviranju Guinessove knjige rekorda sa 19 bps po ruci, no to nije potvrđeno. Na nama je da odlučimo da li je to istina ili ne, no gledajući snimke svirki s njihove stranice i slušajući albume, nekako sam sklon povjerovati u tu brzinu.