Magnetom privukli odličnu kombinaciju

Kad sam prvi put ugledao ime ovog benda i cover novog albuma, prvo mi je na pamet palo ‘opet neki mrzitelji svega, žestina do bola, urlanje i kaos’. Ali, Hopesfall su me skroz iznenadili. Samo ime im zvuči kao naziv nekog brutalnog benda koji ne vidi nadu u ovozemaljskom životu, a cover albuma samo naizgled odaje dojam nekakvog tehnički nastrojenog metal benda.

Hopesfall su svi smjestili u neki post-hardcore-rock, ali uz puno utjecaja melodije, kao kod Smashing Pumpkins i Deftonesa. Rezultat je album ugodno iznenađujućih rezultata – “Magnetic North“.

To je njihov četvrti pravi album, a sve je krenulo u nekakvoj izdavačkoj kući za kršćanske bendove. I dalje im se lijepi etiketa kršćanskog hardcore benda, no to mi definitivno nije važno jer su riječi uvjerljivo najmanje važan dio njihovog zvuka – pomalo su bedaste i povremeno dosta glupe. Njihovi su se stavovi sigurno već dosta promijenili, jer od originalne postave nema apsolutno nikoga pa ih pomalo zajebavaju da su postali Hopesfall ‘cover band’.

Stisnuvši play na ovom albumu dobio sam još jedan bend koji će iskoristiti činjenicu da od njih nisam ništa očekivao pa su me jako ugodno iznenadili. Stvari (dosta glupih naziva) “Rx Contender the Pretender” i “Swamp Kittens” objasnili su da se njihov zvuk kreće od ambijentalnog i melodičnog harcorea do širokih Deftones riffova. Kitice i slušljivost albuma povremeno podsjete na eru “Make Yourself” Incubusa, uz dodatak zanimljivog pjevanja pjevača Jay Forresta.

Album ima i sporijih laganih (“Paisley“) i akustičnih stvari s gudačima i klavirom (“Cubic Zirconians are Forever“), te nekakvih pjesmica od minutu-dvije koje, iako napravljene samo kao uvod za iduću pjesmu, zbilja ne zvuče loše i tjeraju da se album sluša u komadu (shuffle opcija zbilja ne dolazi u obzir).

U jednu posebnu grupu stvari s ovog albuma treba izdvojiti najbolje trenutke kada zazvuče onako široko i sneno, ali glasno. Stvari “East of 1989; Battle of the Bay” i odlična “Secondhand Surgery” podsjetile su me na Dredg i jako mu se približile, a “Bird Flu” i “Devil’s Concubine“, iako ništa posebno, Hopesfall su odličnim zvukom i miksom (posebno gitare) približile hitoidnom albumu “Satellite” od P.O.D.

Vidi se da ljudi znaju napraviti dobru pjesmu i prvi su koji su napravili ovakvu kombinaciju (daleko od toga da su unijeli neku veliku inovaciju u svijet glazbe). Neka im ostane to ime hardcore kad su već tako krenuli, ali meni to ipak ima puno više melodije i atmosferičnih dijelova, koji vas odvode negdje u svemir u bestežinsko i bezbrižno stanje. Uz dosta žestine koja ih približava današnjem vremenu, ubacili su puno post-rock i alternativinih dijelova pa i cijelih pjesama.

Tako da su mene pogodili u žicu stvorivši sliku nekakvog Dredga, Deftonesa i Incubusa s današnjom žestinom i emo stavom The Almost, Poison the Well i Underoath.