Madrugada “Chimes at Midnight”: Perfektni zvončići od zore do ponoći

Ako tražimo prvo veliko izdanje u 2022., vjerujem da bi se u kategoriji rocka mnogi složili da je norveška Madrugada napravila ono nešto o čemu bi se moglo pričati duže vrijeme. Što se mene tiče, to je to, jedan od albuma koji će mi obilježiti ovu godinu.

Ukratko, kao što sam već rekao, Madrugada dolazi iz Norveške, a samo ime preuzeli su iz portugalskog jezika što znači zora. Osnovani su daleke 1993., da bi 2008. objesili ‘kopačke o klin’ nakon prerane smrti jednog od osnivača Roberta Buråsa od predoziranja u ljeto 2007. S obzirom da su već imali skoro gotov peti album, odlučili su ga dovršiti i objaviti početkom naredne godine pod imenom benda kao svojevrsni epitaf za karijeru benda.

Kako to obično biva kod popularnih bendova, vrijeme je učinilo svoje, pa je bend dobio volju za povratkom, što se i dogodilo 2018. kada su najavili najveću turneju do tada za 2019. godinu. S obzirom na kemiju u bendu, osjetili su da imaju inspiraciju za nove pjesme koje su konačno i pred nama, jer su objavu albuma odgađali nekoliko puta zbog ove pošasti koja nas okružuje posljednje dvije godine.

Ako bi se sada malo poigrali imenom benda i nazivom novog albuma “Chimes at Midnight” (‘zvončići u ponoć’), jasno je da je bend završio jedan (dnevni) ciklus, a zvončići u ponoć mogu simbolizirati mnogo toga. Nadam se da to ipak neće značiti i ponovno ‘zaključivanje’ ovog projekta jer s takvom formom mogu postići još mnogo toga.

“Chimes at Midnight” možda je najlakše usporediti s verzijom Nick Cave & the Bad Seeds kakve bih ja volio slušati u 2022., a ne onako minimalističke s posljednjih albuma gdje je, po mojem mišljenju, Warren Ellis dobio previše slobode, te se gotovo u potpunosti izgubio čar the Bad Seedsa kao benda. Iako Sivert Høyem igra istu (glavnu) ulogu kao i Cave, Madrugadin album ipak zvuči više bendovski, s nizom prekrasnih melodija i igrom instrumenata na pravi način.

Aražmanski gledano, možda u toj raskoši ponekad Madrugada zvuči i previše ziheraški, ali upravo je i to forte ovog albuma u kojem smo dobili vrlo ujednačeni materijal visoke kvalitete u kojem svaka pjesma može postati favorit kod pojedinog slušatelja. Ipak, da ne zaglibe previše, tu je taj Sivertov vokal kojega je teško ne voljeti, a toliko se idealno stapa s melodijama da ga je jednostavno predivno slušati.

Nakon kratkog intra, Madrugada već u startu pokazuje koliko je ozbiljna i moćna, s ranijim singlom “Nobody Loves You Like I Do”, mračnom melodramatičnom pjesmom koju svakako najlakše možemo usporediti s već spomenutim Caveom od prije dvadesetak i više godina. Slijedi punokrvna rock stvarčina “Running From The Love Of Your Life” koja ima čak i poneke natruhe countryja u sebi (u “Empire Blues” ti utjecaji su još i izraženiji), te ‘veliku’ produkciju poput U2.

“Help Yourself To Me” lirikom i klavirskom dionicom ponovno se vraća na teritorij ‘australskog propodvjednika’ od prije nekoliko desetljeća, “Stabat Mater” ima gotovo srednjovjekovnu atmosferu, dok prvi dio albuma zaključuje možda i najvedrija pjesma albuma “Slowly Turns The Wheel”, koja je meni na repeatu već nekoliko dana.

Koliko god je upečatljiv početak/prvi dio albuma, toliko taj ritam nimalo ne pada niti u ostatku. Utjecaji se još i dalje proširuju, imamo raznolike pjesme od kojih se posljednja u potpunosti uspori da bi rezultat bio odlična minimalistična balada imena “Ecstasy”.

Dok često reunioni znaju biti čisto nabijanje para na stari sentiment (što se i dogodilo sa spomenutom turnejom), odlično je da su skupili glave, te se zaželji i kreativno ‘oprostiti’ od svog ‘suborca’, a “Chimes at Midnight” najbolja je moguća posveta Buråsu…

Iako sam u njihovom zenitu karijere bio ili premlad ili fokusiran na neke druge glazbene smjerove/bendove, a sama Sivertova solo akrijera nije me u toj mjeri impresionirala, nikad nije prekasno otkriti ovakvu divotu poput Madrugade. Jasno je da Skandinavci imaju ono nešto, jer dugačke noći moraju djelovati na psihu, pa ako uspiju prebroditi te probleme, sposobni su idealno objediniti tamu i melankoliju s vedrinom, a baš takav je i ovaj album.

Nemam što drugo reći, za mene je ovo čista perfekcija.