Madonnin drugi je onaj pravi

Madonnina iznimno uspješna prošlogodišnja turneja, na kojoj je promovirala svoj jednako uspješan album “Confessions On A Dance Floor“, rezultirala je drugim live albumom u njezinoj 25 godina dugoj karijeri. Pomalo iznenađuje što joj je ovo tek drugi album uživo, ali o tom potom. Sredinom kolovoza 2006. turneja “The Confessions Tour” carevala je Engleskom, a tih ljetnih dana u londonskoj Wembley Areni snimljeno je i ovo dvostruko DVD+CD izdanje.

Svoj prvi live album “I’m Going To Tell You A Secret“ Madonna je izdala prošle godine, a na njemu je zabilježena “Re-Invention” turneja iz 2004. godine. Tada je promovirala album “American Life“. Bez obzira što joj je to jedan od najdražih albuma koje je napravila, komercijalno nije prošao baš najbolje, a uz to je izazvao i mnoge kontroverze oko svog (upitno) anti-američkog sadržaja. Naišao je i na podijeljena mišljenja kritike, rezultirao je nezadovoljstvom kod mnogih fanova – sve zajedno, u odnosu na album “Confessions On A Dance Floor”, prošao je osjetno lošije.

Takav omjer snaga između njezinih zadnjih dvaju studijskih albuma nekako se slično preslikao i na vezana dva live albuma. Dakako, pobjeđuje “The Confessions Tour – Live from London”. Ali kako se ovdje ipak radi o Madonni, treba biti jasno da je ona posao na oba odradila odlično, već u startu bolje od mnogih mlađih nasljednica trona. Naravno, niti tzv. gubitnik od ovih dvaju live albuma nije sveukupno toliko lošiji od tzv. pobjednika, koji je tema ove recenzije.

Ali, ruku na srce, “The Confessions Tour” ipak nudi bogatiji spisak pjesama, što će izmamiti osmijeh na lica Madonninih poklonika. Ovdje je gotovo cjelokupan album “Confessions On A Dance Floor” izveden uživo, a izvela je i vlastite old-school klasike “Like A Virgin” (1984.) i “La Isla Bonita” (1986.), doduše u prearanžiranim verzijama, ali veoma dobro uklopljenima u njezin dvosatni show. CD izdanje skraćeno je na 73 minute.

Kao i njezin prvi live album, i “The Confessions Tour” DVD je pod redateljskom palicom Jonasa Akerlunda. Ovoga puta nije izostavljeno ništa, na raspolaganju je zaista kompletan koncert.

Ono što ga krasi je Madonnina scenska vizualizacija poruke, tj. biti koju pjesma sadrži, bilo to pretjerano ili ne. Možda će se nekome njezino pseudo-rockersko nabijanje po crnom Gibson Les Paulu na “I Love New York” činiti previše pozersko i nepotrebno, što ono u biti i jest. Možda će nekome njezino raspeće na ogromnom križu za vrijeme “Live To Tell” biti previše isforsirano. Ali sve je to njezin show, i sve to ima više ili manje značajnu poruku.

Jedno je uvijek zagarantirano – ta poruka je jasna i na kraju se uvijek osjećate bolje. Koliko god zvučalo patetično, zaista je to jedna od osobina koju Madonna ima i koju svojim glasom prenosi na vas.

Eto, priznao sam! Sviđa mi se što pjeva (u većini slučajeva), kako pjeva (u još većoj većini slučajeva) i stav kojim pjeva (što je, u biti, i najvažnije). Ukoliko zanemarimo ponekad pretjerane scenske ispade izvedene na ovom koncertu, koje ozbiljno mogu shvatiti jedino osnovnoškolci, Madonna još uvijek ima umijeće prvoklasne zabavljačice spremne za protresti vaš svijet.

Gore sam već spomenuo njezin glas, a s time ću i ‘odjaviti’. U slučaju Madonne on postaje sve ugodniji i primamljiviji što je ona starija. Negdje na prvoj polovici koncerta, za vrijeme “Jump“, jednog od njezinih posljednjih hitova, ona će vas pitati “Are you ready to jump?”. Ja nisam mogao odbiti…