Lou je izišla iz majčine sjene

Kada imaš za majku Jane Birkin i za polusestru Charlotte Gainsbourg samo je pitanje dana kada ćeš početi stvarati glazbu.

Takav je slučaj s Lou Doillon. Poznata obitelj samo je bila dobro okruženje za mladu glazbenicu koja je krenula majčinim stopama, ali i očevim jer se bavi i filmom. Naime, Lou je glumica, pjevačica i model. To nije nimalo čudno jer je imala sve preduvjete da se otisne u svijet showbusinessa. Ona svira gitaru i sama piše svoje pjesme. Napravila je nekoliko EP-a s Chrisom Brennerom i Joni Mitchell i onda izdala prvijenac “Places” 2012. godine i dosta dobro prošla kod kritike i publike. No, taj je album bio na tragu majčinog nasljeđa, pop i šansona francuske scene koju je prihvatila na sebi svojstven način. Tekstovi su bili malo jednostavniji, a vokal nježniji i suptilniji. S drugim albumom malo je zaplovila u folk vode na tragu Laure Marling i Joanne Newsom, no i dalje je podnota francuska šansona, ipak ne toliko istaknuta kao na prvom albumu.

Kao da je malo odrasla i shvatila da je glazbeni svijet neće shvatiti ozbiljno ukoliko ne pokaže što zna i može bez tereta nasljeđa kojeg nosi za sobom. Lou ne pjeva o tome, ona kao da ne osjeti taj pritisak, nego pjeva o sasvim jednostavnim stvarima.

Potpuno svjesna da će je uvijek uspoređivati s majkom, čak je pomalo preuzela njen vizualni identitet ne bi li joj što više nalikovala, a glazbeno se malo odmaknula. Pomalo autoironično, Lou je odlučila odvrtjeti vlastiti film i napravila je jedan jako pristojan album.

“Lay Low” je pjesmarica ljubavne tematike od početka do kraja. Lou piše o ljubavi kao izvoru svega i kao glavnom pokretaču vlastite persone. Malo tu ipak ima patetike jer najteže je pisati o ljubavi, a da se ne ode u klišeje.

Početak albuma je najjači s pjesmama poput “Left Behind“, laganom baladom s melankoličnim prizvukom o svim mjestima koja su napuštena i zaboravljena, pa “Above My Head“, suptilnom posvetom vlastitoj izgubljenosti i “Where to Start“, numerom prepunoj pitanja za ljubavnika koji ne daje odgovore.

“Weekender Baby” je jedina malo veselija stvar, a “Good Man” je istinski biser pred sam kraj albuma u kojoj Lou sarkastično pjeva o tome što mlada žena može biti s dobrim muškarcem. Ima album i svojih lošijih mjesta poput “Nothing Left” u sredini, a i sam kraj albuma je prilično nejasan i konfuzan. No, kao cjelina ipak funkcionira.

Lou je izišla iz majčine sjene s ovim albumom i pokazala da može i sama. Iako je imala sve omogućeno za dobru karijeru to nije nužno značilo da će i uspjeti. Ali, ona je uspjela i imamo njen već drugi album. Ukoliko nastavi ovim putem suptilnog folka i šansone, možemo očekivati još poneki biser.