Loše synthpop tračanje

Beth Ditto svojim je likom i djelom zapečatila svoju ličnost u budućim almanasima popularne glazbe 21. stoljeća. Nekoliko vrsnih singlica, dobri albumi, gay aktivizam, neuobičajen izgled za pop zvijezdu…

Ameri vrlo često ne shvaćaju koliko dobru indie scenu imaju, pa često možemo vidjeti kako ih s hypeom Britanci moraju upozoravati koliko dobru glazbu imaju na svom terenu. Da se Amere pita, vjerojatno bi zauvijek u garaži ostali bendovi poput The Strokesa, The Killersa, The White Stripesa, Kings of Leon i sličnih, ali Britanci su ih na vrijeme skužili i pretvorili ih u globalne megazvijezde. S Gossipom ipak nije išlo do tih razmjera.

Sitna buca homoseksualnog opredjeljenja također je odavno skrenula pažnju britanskih medija na sebe, a samo je nedostajalo ono nešto čime bi ju uspjeli izbaciti na tron popularnosti. To se dogodilo s pjesmom i albumom “Standing in the Way of Control” s kojim su Gossip i Beth postali jedan od najcool izvođača na sceni.Kako je vrijeme odmicalo, tako se i Gossip počeo malo gubiti. Beth je u posljednje vrijeme radila na svojim solo pjesmama (prošlogodišnji blijedi “Beth Ditto EP”), a bend se također počeo odmicati od svog klasičnog zvuka što je kulminiralo na ovogodišnjem petom po redu albumu “A Joyful Noise“.

Glavna mana koja je nepremostiva za album jest nedostatak gitara koje su u ovoj zgodi skroz zapostavljene u odnosu na synthove. Nekada ih je krasio britak i žestok zvuk, a danas zvuče kao tek nešto ozbiljniji i moćniji nadomjestak za Kylie Minogue. Ok, možda nije to toliko loše, ali gitare u tragovima i jaki plesni ritmovi uništili su sve dobro što je Gossip godinama gajio, pa djeluje kao da se žele odreći svog indie podrijetla u želji za pop uspjehom.

Bend zna napraviti dobru i prodornu pjesmu, a načinio je to i ovdje i izdao je kao najavni singl. Naravno riječ je o skladbi “Perfect World” u kojoj Beth ponovno progovara o svim problemima koji muče gay zajednicu kroz jedan vrlo zarazan U2-ovski synthpop ritam. Problem albuma je što ostatak nije tako dojmljiv i prodoran.

Kada čujemo pjesme poput “Get a Job” možemo si zamisliti neinspiriranu Santigold, iako pjesma ima jak tekst, a sve pada u vodu s uvodnim taktovima “Move in the Right Direction” koja zvuči kao dance pop s kakvim se Madonna neuspješno bori zadnjih desetak godina.

Možda najveći problem bio je izbor producenta jer je izabran Brian Higgins koji je surađivao s imenima poput Sugababes, Girls Aloud, Sophie Ellis-Bextor, Kylie i Dannii Minogue, Pet Shop Boys… Kada bi “A Joyful Noise” uspoređivali s ovim autorima na ‘njihovom terenu’ mogli bismo reći da je Higgins dobro napravio svoj posao jer ovo je solidna pop ploča, ali ovo je ipak Gossip koji su mnogo kreativniji od spomenutih izvođača zbog čega album ispada loš. Zbog toga i ne čudi što je Mark Ronson žestoko napao one koje su mu počeli podmetati da je ovo i njegovih ruku djelo, jer ovaj put nije imao ništa s elektronizacijom rockera. Da je imao, sigurno “A Joyful Noise” ne bi zvučao tako loše, tako pop.

Gossip su jak live bend i ove pjesme oplemenjene live zvukom vjerojatno zvuče bolje od studijskih verzija istih, pa će krajnji domet biti vrlo objektivan: bend će izgubiti mnogo starih fanova, a dobiti mnogo novih koji vole dance-pop glazbu. Je li to i pravi put za Gossip!? Čisto sumnjam, a najbolji dokaz je ovo vrlo blijedo izdanje od kojeg će jedino “Perfect World” ostati upamćena duže od jedne sezone.