Loše nacrtani dečko nešto lošije nacrtao note

    1959

    Badly Drawn Boy

    Born In The UK

    Datum izdanja: 16.10.2006.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Swimming Pool – Born In The Uk
    2. Degrees Of Separation
    3. Welcome To The Overground
    4. A Journey From A To B
    5. Nothing’s Gonna Change Your Mind
    6. Promises
    7. The Way Things Used To Be
    8. Without A Kiss
    9. The Long Way Round (Swimming Pool)
    10. Walk You Home Tonight
    11. The Time Of Times
    12. One Last Dance

    Čovjek koji se skriva iza pseudonima Badly Drawn Boy engleski je iznimno kreativan kantautor Damon Gough. Karijera mu je započela još 1997. godine kada je po prvi puta s današnjim imenom počeo izdavati singlice pod vlastitom etiketom – Twisted Nerve. Do izlaska svog prvog albuma skupio je dosta iskustva i to radeći sa pravim facama muzičkog zanata, pa se tu spominju, Thom York iz Radiohead, pa Richard Ashcroft iz tada veoma popularnih The Verve, James Levellea…

    Malo remek-djelo kojime je probio led te zauvijek svome imenu zalupio vrata svijeta anonimnosti, zove se “The Hour Of Bewilderbeast” iz 2000. godine. Album kojeg obilježava neobično aranžirane pop pjesme ponajviše nadahnute britanskim folkom. Djelo koje mu je samo godinu dana kasnije donijelo prestižnu britanski nagradu Mercury.

    Ono što je Damon napravio potom, nekim muzičarima potrebne su godine iskustva i rada. “About A Boy” sljedeći mu je projekt, a radi se o filmskoj glazbi. Film napravljen prema književnom bestseleru Nicka Hornbyja, ruku na srce, i nije neko pretjerano filmsko dostignuće gdje patka dirigira splet okolnosti, ali zasigurno nikad ne bi bio isti bez tema kao što su “Silent Sight” ili pak “Something To Talk About”.

    U jesen 2002. godine izdaje drugi po redu studijski album, ako ne brojimo filmsku glazbu. Album kojeg karakterizira mala glazbena eksperimentiranja s funkom, elektronično dotjeranim popom, pa čak i segmentima bossa nove. “Have You Feed The Fish” zvukom i idejom nije se pretjerano razlikovao od prethodnika, “You Were Right” te “All Possibilites” hitovi su koji potvrđuje tu tezu.

    Muziku podržava

    Dvije godine kasnije nastaje “One Plus One Is One“, moj jedefinitivni favorit. Djelo za čije je ostvarenje Damon Gough posegnuo u datoteku sedamdesetih godine u pretinac folk/rock. Album čija je izvorna ideja bila odati počast netom preminulom djedu te vlastitim idolima Joeu Strummeru te Elliottu Smithu.

    Baš ta ideja da napravi intiman skup pjesama posvećenih dragim mu osobama s nikakvom komercijalnom propagiranošću kumovala je da se ja potpuno zaljubim u ovog karizmatičnog pjesnika i prepustim se zvucima i ritmu ovog osebujnog djela. Pojavila se tu između ostalog i kompilacija “How Did I Get Here” koja naspram svega ovog nije vrijedna ozbiljnijeg spomena.

    Zaštitni znak ili možda stvari po kojima ćete prepoznati ovog čovjeka su iznimno melodične dionice odsvirane na klaviru, Marlboro Light te nošenje samo njemu karakteristične kape u svim mogućim prigodama. Nije mi samo jasno kako kapa nije opjevana na jadnom od njegovih albuma, ali nikad nije kasno za takvo što. Osim toga ljudi ga prema načinu muzičkog izražavanja svrstavaju na razna mjesta, pa tu ima od indie i rocka, pa sve do folk klasifikacija, dok je po meni on kristalni primjer pravog britanskog ambijentalnog popa za što nam je najbolji primjer recentni “Born In The UK” album.

    Nakon što sam praktički proživio i preslušao dio Damonova života, moram priznati da posljednja muzička era i nije najblistavija zvijezda od pet studijskih koliko ih do sada ima. Parcijalno za to je zaslužan i previsoko postavljen prag koji je kod obožavatelja i kritike postavio s genijalnim materijalom koji je prethodio.

    Početnim monologom – “Swimming Pool“, koji služi kao zahvala Bogu na sinu i kćeri zapravo je uvod u naslovnu “Born In The UK”. Stvar koja je, vidi se već iz samog naslova, posvećena njegovom velikom idolu Bruce Springsteenu.

    Pjesma koja je najbliža rocku na čitavom albumu. Iznimno veselim ritmom donosi nam svojevrsnu ‘ispovijed’ u kojoj navodi da mu život počinje ’69., kasnije se sjeća dugog ljeta ’76., pa se dotiče Margareth Tacher, Lennona, Virginie Wade te Sida Viciousaa, a kroz stihove “We made something out of nothing/A sense of loathing and belonging” i “It’s a small reminder every day that I was born in the U.K.” aludira daj je ponosan što je rođeni Britanac.

    Nothing’s Gonna Change Your Mind” je prilično zamršena balada, koja kao i većina počinje njegovim uvodnim receptom – klavir i smiren staložen glas, koji se kroz drugu strofu razvija u nešto dinamičniju muziku, ali baš nasuprot popraćenu nižim glasom. Već izdaleka se vidi da je pjesmu posvetio vlastitoj životnoj družici, što i potvrđuje refren.

    Promises” počinje mirnom intonacijom glasa koju u svakom stihu vjerno prati piano. Uz pomoć pozadinskih violina, zaoštrava i ritam i brzinu što kulminira bubnjem koji drugi dio naizgled mirne pjesme pretvara u živu i žustru temu. Finalizira se sukladno početku pianom koji lagano isčezava prema kraju pjesme.

    Da čitavi album ne bi bio posvećen ljubavi i zadovoljstvu pobrinuo se pjesmom “Without A Kiss“. Stvar koja nam donosi iskrenu bol koja progovara iz njegova srca, njemu svojstvena himna patnji i čežnji pojačan beatom koji iz pozadine podsjeća na otkucaje srca, što kompletnoj skladbi daje funky ritam. Pretposljednja “Time Of Times” zapravo je najbolji primjer kako je Gough majstor laganih dionica te kako je jednostavno zapravo najljepše, pjesma koja ne može imati više od četiri akorda, ali čija muzička jednostavnost producira ujednačenu ritmičnu ovisnost kod slušatelja… pjesma čija relativno skrivena poruka glasi ‘potrudi se što bolje iskoristiti vrijeme koje ti je dano’.

    Dok “Welcome To The Overground” opisuje kao ‘euforičan rafal radosti’, za “A Journey From A To B” se može reći da je pravi Badly Drawn Boy biser starog kova, odnosno pjesma koja bi se bez problema mogla uklopiti u jedan od prva tri albuma, tako ritmički pogođena povezana s rimama koje nimalo nisu nategnute, već se naprosto, slažu jedna u drugu… “I’ll pay you in kind or silver and gold/I want to ignore all the stories untold/Make me an offer/I cannot refuse/You know if I win then that means you lose“. Točno kako je smisleno istoimena postavljena na sami početak, tako je pametno cjelinu završio s “One Last Dance“, koja je naravno posvećena i u čijoj se lirici spominju žena mu i djeca.

    Hmmm… Najgore je kad se nešto radi na silu, prije koju godinu pročitao sam kako mu je u planu bilo u pet godina napraviti pet albuma, nadam se da je kroz taj vremenski interval razmislio, a i osjetio što rad pod presingom može proizvesti, ako ne na svom primjeru onda na primjerima ostalih kojih oko sebi ih ima na pretek.

    Uzmimo jedne Pixiese koji su u kratkom vremenu toliko toga izbacili i postavili na noge ali zbog silne produkcijske želje posljednja dva albuma su i u najmanju ruku ispala šepava. Tako i sa BDB. Da se razumijemo, ovo je jedan ozbiljan, autorski i producentski vrlo dobro napravljen album, ali svojim prijašnjim djelima jednostavno nas je naviknuo na savršenstvo.

    Da mu je ovaj album kojim slučajem bio debitantski zasigurno bi pokupio nagradu za debitanta godine, što nam govori da ovo uopće nije loše, ali samo naviknuti na bolje.

    Muziku podržava