Loša vijest za članove benda

Iako su se nazvali po jednoj kratkoj pričici Edgara Allana Poea, Ligeia zbilja nema ništa uzvišeno i književno u sebi, mada bi čovjek očekivao bar malo dublje riječi.

Umjesto toga, ovo je jedan jako prosječan bend koji je izmiksao metalcore s nu-metalom (dugo se nismo susreli s tim žanrom, zar ne?), a sve su upakirali u macho riječi dobrog vokala i simpatičan cover-albuma, koji nikako ne upućuje da se radi o ovakvoj muzici.

Sve u svemu, “Bad News” je album kojeg je producirao gitarist iz Uneartha i uputio dečke na zvuk bendova kao što su Glassjaw, Everytime I Die i Ultraspank, a oni melodični trenuci pucali su na Hopesfall i Deftonese. Jednostavno, nastalo je već spomenuto, hardcore punk rock nu-metal s dozom patetičnih dijelova.

Iako mi je album na početku sa stvarima “Bad News” i “Johnny Cash” bio dobar, jer je pjevač (tipično američke boje glasa) odlično izvagao deranje i pjevanje koje, iako izlizano, dobro zvuči, dalje je krenulo nizbrdo.

Uz Crowbar riffove i zanimljive dionice na gitari, sve češće su se pojavljivali totalni pop-emo dijelovi s plitkim riječima (pjevaču su sve cure kurve, osim onih koje njemu daju) i dosadnom strukturom. “I’ve Been Drinking” čak ima i rap-metal ‘scratchanje’, koje zvuči nepotrebno i bezveze.

Stvarčice od dvije-i-nešto-sitno minute upotpunjene su jednom totalno brzom punkerskom (“Teenage Wasteland“) i oličenjem patetike u akustičnoj ‘plaža’ pjesmi “Heroin Diaries“.

I na brzinu je prošlo 29 minuta ovog albuma. Dakle, uz činjenicu da je riječ o masovnim pop-metalcore pjesmama, nije mi jasno kako se usuđuju od trajanja jednog EP-a složiti ambiciozan album.

Žestok bend, dobro pjevanje i loša interpretacija obilježja su benda kojeg sigurno više neću slušati. Nisu originalni (nimalo) ali ni skroz loši, nekvalitetni i neslušljivi, jednostavno me nisu dirnuli. Ali, ono – nimalo.