Loša kemija Oasisa

Oasis nam je ponudio još jedno razočaranje. Možda je razočaranje malo oštra riječ, ali nikako ne mogu prihvatiti njihove nove uratke. Album je totalni plagijat njihovih ranijih albuma s kojima su požnjeli toliku slavu sredinom devedesetih godina, ali možda nije problem u njima, možda je problem u publici koja je prerasla sladunjave pop pjesmice, te poneku pop pjesmicu upakiranu u ‘žestoki’ rock zvuk.

Album “Heathen Chemistry” se jednostavno ne može usporediti s kvalitetom albuma “What´s The Story (Morning Glory)”, koji je bio svojevrsni novitet na tadašnjoj glazbenoj sceni. Istina “Heathen Chemistry” bolji je od svog prethodnika, jer barem na njemu nema neuspjelog eksperimentiranja u pokušaju stvaranja što psihodeličnijeg zvuka.

Da bi stvar bila još gora, braća Gallagher su u posljednje vrijeme sklopila primirje, pa isfurani Noel dopušta ostalim članovima benda da se skladalački afirmiraju, nadajući se da će ljudi prihvatiti njihove bljezgarije. Strašno!

“Heathen Chemistry”, nudi nam jedanaest pjesama od kojih bih jedino spomenuo probavljive laganice “Little By Little” i “Stop Crying Your Heart Out“, koje nas mogu samo blijedo podsjetiti na hitove poput “Wonderwall”, “Don’t Look Back In Anger” itd.

Sve u svemu “Heathen Chemistry” je ‘loša ‘kemija’, koju bih preporučio samo najokorjelijim fanovima. Grupi Oasis je definitivno prošlo njihovih petnaest minuta slave, stoga je vrijeme da uživaju u plodovima nekadašnjeg radai prestanu filozofirati o stvarima o kojima su nekad pjevali.