Loš eksperiment Blurovaca

Vremena se definitivno mijenjaju, pa tako i stvaralaštva pojedinih muzičara, tj. barem onih koji nisu rezultat korporacijskog programiranja u svrhu zarade. Blur nije jedan od takvih bendova od samog početka. Sa sjetom se sjećam vremena kada sam neprestano vrtio “Parklife” i “Great Escape” i bio uspješan sa ženskama.

Sada su ta vremena nepovratno otišla i shvatio sam da bend poput Blura može zahvaliti samo mladenačkoj energiji takav uspjeh početkom devedesetih godina. No da se krivo ne razumijemo, Blur je po mom mišljenju još uvijek kvalitetan bend, ali mislim da bi bili puno uspješniji da su nastavili svirati izvrstan brit-pop kakav je krasio gore spomenuta dva albuma.

Njihova prva dva albuma “Leisure” i “Modern Life is Rubbish”, iako relativno nezapažena, furala su čistokrvni, simpatični i slušljivi pop. Promjene su započele albumom “Blur”, na kojem su se pojavili prvi znakovi eksperimentiranja elektronikom i psihodeličan zvuk. Ali nesmijemo zaboraviti da je pjesma “Song 2” s tog albuma bila veliki hit, a ja ga doživljavam kao određenu prekretnicu u njihovoj karijeri i svijetlu točku prije potpune transformacije koja je uslijedila na albumu “13”, o kojem ne bih najradije ni pisao koliko me razočarao svojom jednoličnošću, psihodelijom, čudnim sample-ovima i jednostavno rečeno totalnom poremečenošću.

Pjesma “Coffe & TV” jedino nalikuje njihovom prethodnom radu. Nakon ‘trinajstice’ uslijedila je duga pauza u njihovom radu (trebala im je), gitarist Coxon je zbrisao iz benda (najvjerojatnije zbog umjetničkog neslaganja s Albarnom), a Albarn se posvetio radu u jako dobrom bendu Gorillaz. Stvaranje prvog virtualnog benda je bila izvrsna ideja, a čak im ni stvari nisu bile loše. Sve u svemu sam mislio da od Blura neće ostati ni B.

Odjednom je iz tmurne i jednolične svakodnevice izronio album “Think Tank“, koji sam prepun nade u bolje sutra stavio u CD player i ostao….. ravnodušan.

Naravno “Think Tank” je veliki napredak s obzirom na ‘trinajsticu’, ali ne razumijem zašto u životu jednog benda mora doći do eksperimentiranja narodnim izričajem neke od zemalja Afrike, Indije, itd. Album je u cijelosti snimljen u Maroku, oplemenjen marokanskim instrumentima i opet čudnim melodijama i elektronskim glupostima. Zašto, o zašto sudbo kleta?

Prvi singl s albuma “Out of Time” je laganica popračena besmislenim spotom o danu u karijeri ženskog borbenog pilota (to ne postoji!) i već je dosadna nakon drugog slušanja. “Crazy Beat” je življa, čak žestoka pjesma, koja nije ni unučić pjesmi “Song 2” jer jednostavno nema takvu energiju i ne vuče vas da besmisleno skačete po sobi mašući glavom, pritom razbijajući mamine štekere (autobiografska sličica).

“Brothers & Sisters” je vrlo čudna pjesma, čudnog teksta i melodije, a Albarnova gitara zvuči skoro kao indijski sitar, koji prate blesave klavijaturice ispale s neke domaće svadbe. “Morrocan People Revolutionary Bowls Club” je totalna mješavina prijeteće melodije, jednoličnog ritma nabijenog elektronikom i zvukom koji neodoljivo podsjeća na zvuk kada mijenjate grlo žarulje, a neko slučajno poželi upaliti svijetlo.

Tehnički je album besprijekoran i prezentira višegodišnje iskustvo Blurovaca, naročito Rowntreea koji je izvrstan bubnjar, te Jamesa koji je svojom virtuoznošću na basu vrlo ‘podigao’ “Think Tank”.

Naposljetku, “Tank” je zapravo O.K. album koji se mijenja u skladu s vremenom i zvuči kao današnja Britanija čiju muziku mijenjaju različiti doseljenički stilovi, što možda i nije tako loše, no meni ipak nedostaju albumi poput “Parklifea”i “Great Escapea” ili mi možda nedostaje mladost.