Loš album nošen snagom singla

“Blurred Lines” je uz “Get Lucky” Daft Punka najpopularniji singl ovog ljeta, a kako je to godišnje doba često i vrijeme kada se muzika i najviše konzumira, a ljetni hitovi često postaju prva asocijacija na ljeto određene godine, tako će i ta pjesma obilježiti ovu godinu kada je se budemo sjećali.

Radi se o sasvim solidno sklepanom hitu, elegantnog beata u vlasništvu Pharella, (koji je tako glavni akter obaju najuspješnijih singlova godine), sazdanom na ostavštini Marvina Gaya čija je obitelj potpuno neutemeljeno i strvinarski pohlepno tužila autore ove pjesme za plagijat. Najbolje je stvari opisao muzikolog i bubnjar The Rootsa Questlove: “Ukoliko je pjesma derivativna, ne znači da je ukradena“. I tu stvari trebaju stati. Nažalost, ostatak albuma “Blurred Lines” živi i umire od ove pjesme, budući da ostatak materijala nije ni približnu na razini naslovnog singla. Robin Thicke rođen je 1977. u Los Angelesu, a kako je došao iz obitelji glumaca, posao u šoubiznisu bio mu je preodređen od malih nogu. Pisao je pjesme za Mary. J. Blige. Christinu Agulieru i Ushera, postao nakon George Michaela prvi bijelac koji se našao na prvom mjestu Billboardove hip hop/rnb top liste singlova s baladom “Lost Without U” te je više puta gostovao na albumima Lila Waynea, gdje treba izdvojiti vrlo dobru Thickovu izvedbu u “Tie My Hands” na “Lil Carteru III”.

Thicke posjeduje sugestivan blue-eyed soul vokal, a kao što je ranije spomenuto očito ima i nekog talenta za pisanje pjesama. No, sve to izgleda nije dovoljno za snimiti dobar album s jednako kvalitetnih 40-ak minuta glazbe tako da “Blurred Lines” često zvuči kao projekt nekog malo talentiranijega natjecatelja glazbenog reality showa poput Američkog Idola ili X Factora.

Najveći problem Thicku na ovom albumu su baš tekstovi. Želeći zvučati poput ultimativnog zavodnika i vjerojatno pod utjecajem repera s kojima se druži, na nekim mjestima albuma način na koji se ophodi prema ženama nikako ne odgovara njegovom glasu, karakteru i kompoziciji pjesama, tako da umjesto Al Greena ispada poput ljigavca iz šminkerskog upper class kafića.

Drugi veliki problem je što produkcija u kombinaciji s Thickovom izvedbom čine da pjesme zvuče kao da su nastale prije desetak godina. I to ne na dobar način. Komercijalna glazba proizvedena je za trenutak, samo najuspjelija njena djela postaju bolja s godinama i stare poput vina. Ostatak se sluša na trash partyima ili pak odlazi u ropotarnicu povijesti i ostaje zauvijek zaboravljen. Takav dojam ostavljaju ponajprije “Feel Good” produciran od Will.i.am-a i “Aint No Hat 4 That“.

Čak i Kendrick Lamar koji gostuje u “Give it to U” zvuči dosadno i neinspirirano s možda i najgorim versom u svojoj karijeri. Uz naslovnu pjesmu, prolazno zvuči jedino diskom inspirirana pozitiva “Get In My Way“.

Album “Blurred Lines” debitirao je na vrhu Billboardov ljestvice najprodavanijih albuma, singl je poharao radijske i televizijske postaje i cilj je ostvaren. Svi ‘suradnici’ na albumu su dobro zaradili, pritom se dobro zabavili, Robin je postao prava svjetska zvijezda, a ljubitelji dobrog modernog soula i funka svoju će dozu dobre muzike morati potražiti drugdje.