Lorde “Solar Power”: Pokušaj empatičnog eskapizma

Album ponekad može biti krajnje razočaravajuć, a opet odličan (npr. Lorde “Solar Power”). Razlozi koji uvjetuju barem jednu od dvije postavljene varijable mogu se svesti na stečena iskustva i oformljenu perspektivu svakog slušatelja. Kao članovi publike imamo tendenciju uspoređivati pojedinačne radove unutar cjelokupnog stvaralaštva određenog umjetnika ili pak navedene blokove dovoditi ispred opusa njihovih suvremenika. U sličnom ponašanju ne nalazi se ništa loše, štoviše istaknuto je nužno radi stvaranja educiranog mišljenja pojedinca; istraživanja konteksta vremena te dobivanja osjećaja vrijednosti i položaja bilo čega u nečemu. Što više čitamo, gledamo filmove ili slušamo glazbu naš pogled na medij postaje obrazovaniji, a subjektivnost razumljivija (odnosno kvalitetnije argumentirana). Time smo prešli preko ključnog pojma ovog teksta.

Iako se podrazumijeva da svaka recenzija u biti iznosi subjektivnu impresiju autora, težnja mora biti usmjerena na uspostavljanju one razine objektivnosti koje nam percepcija dozvoljava. Svođenje svih nijansi i detalja isključivo na pristran doživljaj donekle je poražavajuć čin – umanjuju se te ponekad potpuno isključuju tehničke vještine te kreativnost autora. Sad, kakve to veze ima s novim albumom novozelandske kantautorice Lorde? Pa ako bi tretirao “Solar Power“ kao izolirani incident čije je postojanje oslobođeno ijednih konotacija možda bi se brojne suptilnosti, nakane i pokušaji satire (ili parodije) pokazali uspješnijima. Nažalost, ova glazba gotovo je u potpunosti složena od neželjeno zbunjujućih elemenata kompozicije koji kategorički ostavljaju dojam ispraznosti – tek nježne površinske teksture nude priliku za buđenjem kojekakvog spokoja/radosti.

Uglavnom, nešto dublje razmišljanje smjelo bi ispitati potencijal svođenja početne teze članka na obrambeni mehanizam u selektivnim slučajevima – gledajući reakcije, isto se događa ovdje pošto “Solar Power“ ne zadovoljava niti jednu od dvije pretpostavke, tj. postaje žrtvom njihove korelacije. Lorde je izjavila da je novi rad slavlje prirodnog svijeta; pokušaj ovjekovječenja dubokih, transcendentnih osjećaja koji nastaju na otvorenom. Takvi ciljevi vrijedni su divljenja te su zaista mogli doprinijeti nečem značajnijem. U osnovi, postoji sveobuhvatna tema koja navodi svaki pokret unutar djela, a time i svaku odluku koja njima upravlja – načelno, prisutni su specifični uzorci ponašanja kao i na prethodniku, genijalnom “Melodrama“ (čak i na “Pure Heroine“). Problemi nastaju zbog instrumentalne, spisateljske, narativne te sveopće kreativne nedorečenosti spomenutih odluka tj. rijetko se kad iz pjesama može izvući izvorna namjera (koliko god očita bila uz ružičaste naočale).

Projekt je prepun labavih sentimenata i atmosfera koje zapravo ne pozivaju na introspekciju ili uron u prirodu. Umjesto toga, “Solar Power“ generalno prati Lorde u iznošenju veoma tankih eskapističkih izvještaja uz dozu kritike prema privilegiranom svijetu (iz kojeg upravo želi pobjeći). Na “Melodrama“ koncept je od samog početka bio poprilično jasan i jednostavan, dok se magija pojavljivala u istraživanjima (glazbenim i psihološkim) pletore različitih situacija te njihovih ishoda. Svaka niša bila je ispunjena konkretnim detaljima koji su u jednu ruku oslikali stilski maksimalistički portret, a u drugu objasnili kompletnu pojavu/stanje mlade djevojke u uobičajenoj, no opet kompleksnoj situaciji. Dakako, poanta nije u kontrastu maksimalizma i minimalizma (također, “Pure Heroine“ drastičan je minimalistički pothvat) ili u promjeni estetike, već u uspješnosti prijevoda ideje u konačan proizvod.

Nagoviješteni transcendentni osjećaji rijetko su prisutni (ako uopće), dok se pokoji stih može izjednačiti s frazama nakeljenim na razglednicama hotelskih lobija. Napomenuto je ustvari rezultat neuspješnih pokušaja ostvarenja satire. Iako se može skužiti da se radi o formiranju humorističnih komentara, način izlaganja osporava čistoću razlučivanja zbilje od preuveličavanja. Kod istog ne pomaže nedovoljna razrađenost ideja – dojam neozbiljnosti ili izostanak usmjerenosti koje je obilježilo inicijalnu diskografiju dotične. “Solar Power“ čini suho, zasljepljujuće monokromatsko ostvarenje s izvorno intrigantnim premisama, ali osrednjom izvedbom. Bacaju se blage reference na puno zlokobnije, mračnije mogućnosti, no sve ostaje ekvivalentno slijepoj ulici. U cijeloj ovoj priči o bijegu, osnovno iskustvo protagonista jest ono sazrijevanja; mirenja sa sobom i postizanja vlastitog mira u uneređenom svijetu. Žao mi je što je tako interesantno životno razdoblje svedeno na zamornu komediju.

Većinu teksta sam do sad proveo kritizirajući narativnu konfiguraciju projekta, odnosno moje shvaćanje predmeta. Određeni slušatelji, uz oslonac lagodnosti nematerijalnog proizvoda, mogli bi zanemariti pojedine pripovjedne nedostatke (ili na njih uopće ne obratiti pozornost), što je apriorno u redu, no osobno najveći problem leži u glazbi. Baca se neki throwback na lepršavi pop vođen akustičnim gitarama kasnih devedesetih/ranih dvijetisućitih, uobličen u konačnu formu lijepim, prepoznatljivim ‘Lorde’ harmonijama te sporadično zanimljivom perkusijom. Pored čestih uhu ugodnih poteza instrumentacije te ponekih zbilja odličnih pjesama (“Solar Power“, “Fallen Fruit“, “Mood Ring“, “Oceanic Feeling“), album je prosto dosadan. Postoji zabrinjavajuća prevalencija neambicioznosti, dok je odsutnost rizika/eksperimentacije prolila život/boju iz, pretpostavljam, britko šarene originalne zamisli.

Gdje bi na “Melodrami“ svako tematsko skretanje bilo praćeno izazovnom ekspresijom glazbene sposobnosti, skrojeno točno po mjeri emocionalnog stanja koje bi to skretanje/događaj izazvao, koncepti na “Solar Power“ (od wellnessa, celebrity kulture, psihodelija, ekologije i introspekcije) obučeni su u istoznačnu produkciju bez nužnih varijacija i kontrasta. Vokal je nekad toliko skriven u pozadini (valjda zbog dobivanja na prostornosti i udobnosti) da se pitam ako je mixing trebao biti bolji. Sve su to stvari od kojih sam imao ogromna očekivanja – osobito od glazbenice za koju mislim da je genije nove generacije. Još čudnija stvar je gotovo potpuno nepostojanje pripjeva i pjevnih segmenata – ima ih nekoliko. Navedene činjenice navode na potencijalnu reviziju misli u bliskoj budućnosti – tko zna?

“Solar Power“ u principu nije loš proizvod, štoviše postignuta nježnost i opuštenost s vremenom postaju sve privlačnijima, no prevalentan je osjećaj kako nešto nedostaje. Preslušavam album više od tjedan dana, a tek pisanjem recenzije (točnije njezinim završavanjem) počinjem preispitivati iskustva (mjestimično) – možda me limitirana percepcija sprječava u potpunom razumijevanju sadržaja i njegovih suptilnosti. Kako god bilo, ispostavilo se da su prva dva paragrafa na neki način bila samoispunjavajuće proročanstvo. Postojeće stanje i znanje diktira mi sigurnost/samouvjerenost, dok bi sutra lako mogao doći do novih spoznaja i dio napisanog baciti u vodu. I tako, prvotno odlučnu kritiku ću nakon dugog pisanja baciti u tihu neodređenost pred sam kraj! Tješi me što jedan scenarij leži u mogućnosti, a drugi u relativnoj sigurnosti.

(Trebalo je to biti bolje!)