Ljute bebe su zafrkantske ljetne bebe

Kada sam dobio album Ljutih beba, o njima nisam znao gotovo ništa, osim onog što sam pročitao u ‘press releasu’. U njemu piše da bend ‘predstavlja nezavisni electro rock zvuk’ što me je navelo da zvuče više kao primjerice Kasabian ili neki sličan bend.

Već prvim taktovima se osjeća neki pop-rock žanr koji se pretežito vuče kroz cijeli album uz povremene izlete u drugim smjerovima. Melodičnost je vrlo dobra odlika benda jer gotovo svaka pjesma lagano uđe u uho. Pjesme ponekad pokvare jedino tekstovi koji znaju biti stvarno priglupi, ali o tome ćemo još kasnije.

Okosnicu Ljutih beba čine Đoni Štambuk i Ivo Mikulić, koji su oboje multiinstrumentalisti, a s glazbom su se do sad bavili više-manje samo u studiju, te radeći glazbu za filmove i crtiće. Po njihovim riječima, imaju gotovo 200-tinjak gotovih pjesama koje će postepeno objavljivati. Znači, možemo očekivati mnoštvo albuma Ljutih beba u budućnosti, a prvi “Autogram” je već ovdje pred nama.

Već po samom omotu albuma možete vidjeti da se radi o pomalo neozbiljnom projektu. Već sam naziv benda bi to dao do znanja, ali kada vidite razlupane autiće na coveru albuma, sve vam još bolje sjeda na svoje mjesto. Ovu neozbiljnost prvenstveno očitavam u tekstovima pjesama koji su u nekim trenucima previše banalni, ali ima i lijepih ljubavnih trenutaka.

Uvodna “Utezi ljudski” započinje žestokim rifom i sa smiksanim vokalom što bi zvukom bilo dosta blizu opisa s početka recenzije. Odmah do nje stoji “Voda” koja ima dječju, ali vrlo zaraznu melodijicu koja prati tekst koji je stvarno bezveze (“Puno vode pijem, zbog tena, i jer sam žedan, a i zdravo je vodu piti…“).

“Možda” je vođena akustičnom gitarom i orkestracijama, a riječima: “Možda baš i nismo jedno za drugo, netko shvati brzo, možda nama treba dugo…” ukazuju da znaju uraditi i ozbiljnije tekstove. “Da li želiš…” je još jedna zajebancija s tek nekoliko stihova koji se ponavljaju kroz cijelu pjesmu.

“Kad upoznaš…” je pravi šlager kojeg se ne bi ni Ivo Robić postidio, “Barbika” je laganija, monotona i bez pripjeva što je čini drugačijom od ostalih, dok je “Neurođena mana” čista Jovanottijevska, s različitim prebiranjem po gitarama uz brzo recitiranje (da ne kažem repanje). Upravo u njoj imam i najveće zamjerke što se tiče teksta, jer stihovi poput ovih su totalno nepotrebni (“Samo papaš, bolje reći ždereš, slabo dereš, malo sereš… hemeroidi… ameroidi…“), a i nemaju onaj šarm kojeg znaju izvesti dečki iz Let 3a.

“Dalmatinski šalabahter” bi mogao postati pravi ljetni hit, ako će ga se znati ispromovirati jer u nabrajanju sveg i svačeg otkrivaju sve čari ljeta, a i ritam pjesme je zarazan.

Svega je ovdje nabacano u ovih skoro 50 minuta glazbe Ljutih beba. Opći dojam je da nije preloše, ali da je definitivno promašen datum izdavanja, a ujedno je došao skroz iznenada, bez ikakvih najava, pa mnogi niti ne znaju što mogu očekivati.

Ovakve pjesme, koje bih u većini slučajeva nazvao pjesmice, trebalo bi izdavati u ljeto, jer mnogo bolje odgovaraju lijenom, nepretencioznom i odmarajućem raspoloženju.

Za proboj u Hrvatskoj treba imati dobru ‘mašineriju’ iza sebe, da vas promovira svigdje i u bilokojem trenu što Ljute bebe nemaju, tako da će teško isplivati na svjetlo dana. Po nekim pjesmama, sigurno zaslužuju više, ako ništa drugo onda barem jedan pravi ljetni hit. Izaberite sami koji će to biti od ovih 13 pjesama s albuma.