Ljudska rasa (ne)će izumrijeti

Pet godina nakon odlaska i skoro sedam i pol od posljednjeg studijskog remek-djela “Horror Show”, Matt Barlow, koji je bez dileme ostavio najdublji trag od svih pjevača, ponovno ‘jaše’ u sedlu Iced Eartha.

Ponovno je tu pjevač koji, ako je Jon srce, onda je on sigurno duša benda. I ne samo to. Za mene on je ime sa samog metalnog Mount Everesta. Najprije nakon ovogodišnjeg Metal Campa, a sada i ovog albuma, u to više niti najmanje ne sumnjam.

Svaka čast ‘Ripperu’ Owensu, kojeg izuzetno cijenim, no Matt je za Iced Earth ipak nešto drugo. Makar će to možda ispasti pretendenciozno, ali nešto što je Bruce Dickinson za Iron Maiden ili u najmanju ruku Rob Halford za Judas Priest.

I zato se ne treba, čak niti ne smije, omalovažavati Rippera, jer naslijediti Matta ne bi mogao nitko, a taj je dečko imao nesreću što je ‘upao’ na mjesta takvih metal ikona kakvi su on i, još prije, spomenuti Rob Halford.

Zato mu svakako treba zaželjeti bolju i dužu sreću s Yngwie Malmsteenom, a nama se usredotočiti na “The Crucible of Man”, treći album iz trilogije “Something Wicked”, koja je započela još 1998. godine albumom “Something Wicked This Way Come”, da bi se nastavila s lanjskim “Framinng Armaggedon“, a sada dobila i završni ‘obris’.

Kako je ovo konceptualno izdanje, njegov tekstualni dio spada među zanimljiviji mu sadržaj. Glavni lik je biće imenom Set Abominae, kojeg je kreirao (izmislio) Jon Schaffer, a priča ovdje započinje lijepim instrumentalom (“In Sacred Flames“, koji ustvari predstavlja ceremoniju nastavka rođenja Set Abominaea, koji je učen da mrzi ljude (koji su ga i odgajali).

Priča se nastavlja kasnijim preispitivanjem samog Seta što je ispravno a što ne, kako da postupi u određenim situacijama, da bi naposljetku iskalio svoj bijes i zaprijetio ljudskoj vrsti totalnim istrebljenjem, a završava naglim zaokretom i shvaćanjem da je sada sve na ljudskoj vrsti odnosno da opstanak ovisi o njima…

Iako je ovo za mene jedno od najiščekivanijih ovogodišnjih izdanja, što zbog Mattovog povratka, a što zbog samog imena benda, od kojeg se s pravom puno očekuje, moram reći da mi je ovo ujedno i ‘najteži’ album u karijeri Iced Eartha.

Drukčije rečeno, trebalo mi je dosta vremena da povežem sve njegove dijelove i spojim ih u jednu cjelinu, jer je ipak nešto drukčiji nego recimo prijašnja dva, na koje sam se nekako i privikao.

A i ‘strah’ da neće opravdati očekivanja bio je nazočan, to isto moram naglasiti. Ipak, treba odmah reći da je ovo album kojeg bi, i da nema loga na naslovnici, svaki imalo upućeniji metalac shvatio čiji je.

No promjena ima, i prvo što mi se nametnulo je činjenica da je jednu od presudnih uloga odigrala produkcija, koja je ovdje puno direktnija, ‘bučnija’. Pogotovo se bolje čuju bubnjevi i gitare, čiji su riffovi oštriji i agresivniji nego na, recimo, “Framing Armageddon“, pa mogli bi reći i melodičniji, ali i melankoličniji.

Gotovo pa isto vrijedi i za solo dijelove (“The Dimension Gauntlet“), kojih ima popriličan broj. Vokale smo već naglasili kao jednu od najbitnijih razlika, no opet treba reći da se njihova dramaturška ‘obojenost’ idealno uklapa kako u priču tako i u stil na koji su komponirane pjesme.

Jednostavno rečeno, vokali su ‘skrojeni’ po Mattovim mjerilima i sada se tek vidi da je baš to bio jedan od glavnih problema albuma “The Glorious Burden”, kada se isto dogodilo, no došlo je do njegovog odlaska pa je sve ispalo kako je ispalo, da se ne vraćamo previše unatrag.

Njegovo pjevanje, uza sve druge elemente i segmente koji imaju slične zasluge, naglašeno epsku, tmurno – apokaliptički nastrojenu atmosferu stvara dodatno depresivnom, jezovitom i rekao bih opipljivo opasnom. Bilo da se radi o laganijim ili onim napetijim glasnijim dijelovima. Baš je taj epski dio nešto što je također puno naglašenije nego na prijašnjim albumima, a to je jedan od zaštitnih znakova benda i dobro je da je ovdje potvrđeno.

Zato mi se čini da je, gledajući u kompletu, ovo ipak idejno vrlo snažan album, bilo s muzičke bilo s tekstualne strane, i tu mi se dosta približio “Horror Showu”. Usto, sličnost je i u tome što nemaju izrazitog ‘hita’, tipa npr., “I Died for You” ili “Watching Over Me”, ali zato imaju pregršt kvalitetnih, ujednačenih i vrlo kompaktnih, ali istovremeno modelarno različitih pjesama.

A njih je ovdje ukupno 15, a kako to obično biva, i ovo konceptualno izdanje ‘teče’ bez pauze – svaka od pjesama nadovezuje se na onu prijašnju, odnosno onu koja dolazi poslije nje. Što naravno, iako baš i ne preferiram konceptualna djela, ne smatram nekim nedostatkom, već velikom vrijednošću, jer se direktno odražava na kontinuitet albuma.

Sve to vas natjera da mu date pravu šansu bez puno razmišljanja, a kada to isto napravite, provest ćete sate i sate preslušavajući ga. To sam i ja napravio i sada, nakon desetaka preslušavanja, mogu reći da je “The Crucible of Man” u potpunosti ispunio moja očekivanja i sigurno je jedan od najboljih metal albuma objavljenih u ovoj godini.

Prije nego izdvojim par naslova, moram se ipak demantirati i reći da ima jedna pjesma s hitoidnijim potencijalom, a ona je najavni singl “I Walk Alone“. Od ostalih naslova vrijedi svakako spomenuti dvije balade; “A Gift or a Curse“, na kojoj se u ulozi pjevača uz Matta pojavljuje i Jon, kao jedan od dvaju glasova koji predstavljaju Setovu podsvijest i svijest, te žešću “Harbringer of Fate“, s istočnjačkim bubnjem te zborskim pjevanjem.

Istim koje obilježava i agresivnu pjesmu “Divide at Devour“, s manjim ritmičkim varijacijama. Kako je moćno i kontinuirano riffovsko izražavanje, najbolje dočarava otvarajući ‘thrashy killer’ u pjesmi “Behold the Wicked Child” te jednako snažan, ali nešto sporiji, onaj u “Crucify the King“, obje vrlo direktne, snažne pjesme.

Tu je i završni ep “Come What May” s najboljim solom, ponajviše melodija, duplim pjevanjem i optimističnijom atmosferom, a orijentalni bubanj, gudanje i lagane gitare glavno su obilježje “Epiloguea“, odnosno kraja ovog vrlo dobrog albuma.

Da više ne duljim, reći ću još samo da “The Crucible of Man” vjerojatno i nije jedno od najboljih izdanja Iced Eartha, ali je sigurno da im spada uz bok, bez obzira koja se takvima smatraju i doživljavaju.

Ja mislim da je, ako ne s drugima, onda barem u rangu sa “Something Wicked This Way Comes”, i s velikom sigurnošću mogu reći da Mattov povratak nije jedino što ga je obilježilo. Važnije od toga je što se vratio – najoriginalniji Iced Earth.