Ljubav prema Parizu kroz glazbu

Svoj šesnaesti album glasovita je američka pjevačica Dee Dee Bridgewater posvetila Parizu u kojem je godinama živjela. U njegovoj realizaciji koristila je glazbala koja nisu bila uobičajena na njezinim prethodnim albumima, a simboliziraju duh Pariza i njegovo glazbeno nasljeđe, primjerice harmoniku. Iako je poznata kao glazbenica koja se dobro snalazi u različitim glazbenim stilovima, ovaj je album ipak potpuno drukčiji od svih prethodnih.

Na njemu se u velikoj mjeri oslobodila američke glazbene tradicije koji su bili karakteristični za sva njezina ostvaerenja, pa čak i za album “This Is New” na kojem izvodi djela Kutra Weilla. Lišena swinga, improvizacija i bluesa, glazba na ovom albumu donosi ugođaj svojstven europskom glazbenom miljeu, prepoznatljiv zvuk, nostalgiju, šarm i boje Pariza. No, iako je o tome razmišljala i prije, snažniji poriv za takvom posvetom pojavio se tek kad se zbog obiteljskih razloga vratila u SAD.

U razgovoru koji smo vodili uoči snimanja albuma izjavila je: “Prvi put sam došla u Pariz 1985. nastupati u mjuziklu “Sophisticated Ladies”. Godine 1986. vratila sam se zbog predstave “Lady Day” o Billie Holiday. Tada su sa mnom bile moje kćerke koje su poslije predstave rekle da bi voljele ostati u Parizu. U Parizu smo se osjećale slobodnima. Bilo je zanimljivo otkriti drukčiju kulturu. Francuska me primila raširenih ruku i omogučila da ostvarim sve svoje umjetničke ambicije. Uvjerena sam da ostali glazbenici ostaju ondje zbog sličnih razloga. Tamo se osjećate voljenima i poštovanima, ne morate misliti na boju svoje kože. U Francuskoj se osjećam kao građanin svijeta. Omogučila mi je da sazrem kao umjetnica i mnogo joj dugujem. Ponosna sam na svoju povezanost s tom državom.“

Album “J’ai Deux Amours” ostvarila je sa svojim stalnim, međunarodnim sastavom u kojem sviraju gitarist Louis Winsberg, kontrabasist Ira Coleman i bubnjar i udaraljkaš Minino Garay, te harmonikašem Marcom Berthoumiexom kao pridruženim članom. Iako zahvaljujući svojoj reputaciji jedne od najznačajnijih pjevačica današnjeg jazza svoj sastav može formirato od najboljih svjetskih jazzista, ona prednost daje pouzdanim glazbenicima s kojima kroz duže vrijeme može ostvarivati svoje zamisli.

O izboru glazbenika za svoj sastav u kojem često sviraju manje poznati europski, pa tako i francuski glazbenici, rekla je: “Moj su glazbeni ukus i estetika europski. Mojem glazbenom senzibilitetu više odgovaraju europski glazbenici jer imaju široko glazbeno obrazovanje utemeljeno na klasičnoj glazbi. Volim promicati jazz kao međunarodnu glazbu. Živimo u velikom svijetu koji obuhvaća ljude različitih narodnosti i kultura. Ne priliči da u 21. stoljeću ulazimo u izolaciju u kojoj će se svatko držati za sebe i neće dijeliti iskustva s drugima. Mi Amerikanci imamo predsjednika koji huška na rat, kojem nije stalo do vlastitog, američkog naroda. Svojim pristupom i nastupima diljem svijeta s međunarodnim sastavom, glazbom koju donosim mogu uspješno komunicirati i pokazati da su suradnja i suživot mogući. Možda moj primjer potakne dobro u ljudima. Do toga mi je najviše stalo.“

Dee Dee Bridgewater to potvrđuje na više načina. Osim divljenja prema Parizu, izborom pjesama za ovaj album odaje poštovanje i pjevačicama i skladateljima koji su odugrali važnu ulogu u njezinu glazbenom djelovanju: Betty Carter, Neil Hefti, Josephine Baker, ali i Jacques Prevert, Edith Piaf, Gilbert Becaud, Jacques Brel, Charles Trenet i drugima. Osim prepjeva američkog standarda “Girl Talk” izvodi isključivo francuske pjesme od kojih su neke postale hitovima svjetskoga značaja, primjerice naslovna, “La Vie en Rose“, “Ne Me Quitte Pas i druge.

Davor Hrvoj

Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 19.5.2005.

(Fotka: Davor Hrvoj)