Ljubav koja ne boli

Jedan od najhvaljenijih, najeksponiranijih i najpromoviranijih Nuclear Blastovih bendova u posljednje vrijeme stigao je polako i do svojeg trećeg ukupno, a drugog albuma za tog izdavača, s kojim je ugovor ‘osvojio’ pobjedom na lanjskom Bandcontest natjecanju.

U međuvremenu, odnosno između prošlog, “Only Inhuman” i ovog ovdje albuma, Sonic Syndicate osvojio je još jedan ‘naslov’, onaj za najboljeg švedskog ‘newcomera’, i to u finalnoj konkurenciji Avatara i Zonarie.

Sigurno je da je takav razvoj situacije uvelike pomogao bendu u osobnoj popularizaciji pa je novi album bio nešto što se logički nametnulo i očekivalo kao završni produkt spomenutih okolnosti.

Naravno, i on je bio snažno medijski popraćen pa su, sukladno tome a i činjenici da je “Only Inhuman” dosta dobro prošao, očekivanja od njega bila velika. A on ih je, možemo slobodno reći, većim dijelom i opravdao, s time da neke stvari treba odmah razgraničiti.

Ne radi se niti ovdje o nikakvom posebnom, specijalno inovativnom ostvarenju, ali stoji da je ovo sasvim solidan albumčić, još jače nego njegov prethodnik ‘naslonjen’ na melodični death metal s kraja devedesetih. Iako ima nešto groovya, pokoji vokalno-gitaristički ‘izlet’ u pravcu metalcorea, ipak ovdje ima manje ‘nu’ utjecaja nego na prethodniku, i to mu je najjasnija razlika.

Isto tako, sound je puno snažniji, gitarstički heavy riffovi razdiru sve pred sobom, a jedna od dojmljivijih stvari je izmjena growl i clean vokala, koja se proteže u kontinuitetu kroz sve pjesme. A baš kao i vokalni, sinkroniziran i vrlo pogodan je i odnos melodije i brutalnosti, kao još dvije suprotnosti, koje se, kako bi rekli kemičari, ovdje međusobno privlače.

S time da je omjer u postocima uglavnom na strani melodije, ali ne u pravilu, izuzmemo li dvije gitarističke heavy balade, “My Escape” i “Contradiction“, s izraženim akustičnim početkom. Ali i završnu, srednje jaku, “Affliction“, u kojoj je growl nešto odmjereniji, dominira clean pjevanje, pa je tu heavy, čak na momente i hard rockerski klavijaturistčki izražaj, te neke polusramežljive solodionice, koje pomalo nedostaju većini pjesama.

Nabrijane i do boli žestoke pjesme, koje tvore ‘većinski paket’, predvode početna “Encaged“, s otvarajućim zvukom kabelskog kratkog spoja u pojačalu, nakon čega na red dolaze tipična melodeath gitaristička izražavanja dopunjena s klavijaturama i svime što smo već iznijeli.

Veliku akumuliranu snagu u sebi ima i “Damage Control” a pogotovo “Red Eyed Friend“, s možda najuočljivijim gitarističko-vokalnim core elementima, ali i melankoličnim klavijaturama, na koje se nadovezuje sporiji, melodični gitaristički solo.

Nema pogovora, SS su ponovno napravili dobar album, kojem je jedini pravi nedostatak taj što se tako nešto slušalo prije desetljeća i više i moguće da ne bude dovoljno ozbiljno shvaćen.

No isto tako, ne može se reći da nisu uspjeli pokupiti ponajbolje elemente In Flamesa iz “The Jester Race” faze, Gardenianovog “Soulburnera” te Soilworkovog “A Predator’s Portrait”.

Naravno, kako to najčešće biva, niti ovdje učenik nije nadmašio učitelj(e)a, ali mu utjeha može biti da je dobro savladao gradivo. A često i to zna biti dovoljno za svestrano zadovoljstvo.