Live rezime Lucinde Williams

Čim sam dobio album u ruke i spustio pogled na omot znao sam da unutra mora biti nešto drugačije, nešto neobično. Upečatljiv dizajn omota mamio je nekom svojom aurom, ali nikako da omami do kraja. Dvostruka live kompilacija Lucinde Williams, odjevena u crnu kartonsku haljinu dugo se vremena borila s mojom nezainteresiranošću, pohotno me promatrajući s ruba radnog stola spavaće sobe gotovo svakodnevno, sve dok napokon nisam sakupio hrabrosti, nježno prišao i lagano ju razodjenuvši – gurnuo u CD player. I to dva puta u istoj večeri.

Sastanci na slijepo gotovo su uvijek osuđeni na propast, ali ponekad se stvari valjda nekako poklope. Lucindu Williams nikada prije nisam imao čuo, no nakon preslušanih 22 pjesama snimljenih u legendarnom Fillmoreu u San Franciscou mogu samo jedino požaliti što sam živio u neznanju. Jer Lucinda Williams već preko 15 godina, stvarajući doduše prilično laganim tempom, gradi svoji kultni status u country-blues-folk-rock svijetu, i to vrlo zasluženo ako je suditi po ovom liveu.

Prvi zaključak koji se nameće nakon preslušavanja je vrlo nekarakterističan način tempiranja pjesama na albumu. Dok mnogi izvođaći proračunato razvale na početku i kraju albuma, Lucinda čini upravo suprotno otvarajući album sa tri nježne, spore i melankolične pjesme koje vade vlagu na oči te podižući tempo prema srednjem dijelu drugog CD-a da bi konačno završila tamo gdje je i na početku bila stala.

Iako skromnih vokalnih sposobnosti (zamislite ženskog Dylana) njen specifičan (pomalo promukao i hrapav) glas i način pjevanja jako dobro funkcionira u kontekstu sirovih pjesama o ljubavi, strasti i prolaznosti u kojim se zapravo svi mogu prepoznati. Poetski realizam koji obavija njene pjesme vrlo je dirljiv i htjeli – ne htjeli ne možete ga ignoritati pa da ste Rikard Lavljeg Srca.

Stoga ukoliko ste suicidalno usamljeni ali nemate mazohistične sklonosti slobodno zaobiđite Lucindu Williams. Svim ostalima koji već nisu kultni fanovi velika preporuka. Ovo je ‘must have album’!.