Lišće prekriva Lisabon

Iskreno rečeno, meni nikada nije bio sasvim jasan ovaj iznenadni procvat world musica, kao ni rastuća popularnost takve vrste glazbe u zemlji u kojoj se pod etiketu ‘etno’ svrstava sve od dalmatinskih klapa do turbo folka. OK, jasno mi je da je world music (što je vidljivo i na primjeru Madredeusa) postao sve isplativiji tržišni proizvod koji je svoje carstvo proširio čak i na našu malu zemlju, ali mene zanima koliko je odlazak na koncerte ovakve vrste glazbe stvar pomodarstava, a koliki broj posjetitelja nedavno održanog koncerta u Lisinskom doista razumije i voli world music i ono što taj naziv obuhvaća? I kakve sve to ima veze s novim albumom Madredeusa?

Pa, i ima i nema. Ima u toliko što vas njihov “Faluas do Tejo” neće posebno iznenaditi ni oduševiti ako ste sljedbenik i zaljubljenik u Madredeus već duže vrijeme (jer sam album ne donosi nikakve revolucionarne promjene u njihovom zvuku), te ako već odavno znate da je Madredeus jedan od onih bendova o kojima morate nešto i znati da bi ste ih mogli razumijeti i voljeti na ‘pravi’ način. Ako ste ih otkrili tek sa zagrebačkim koncertima, ali nemate pojma ni odkuda dolaze ni čega je sve, zapravo, njihova glazba mješavina, naravno da će vam sve na ovom albumu biti novo, egzotično i pomalo nadnaravno (jer bi se, u određenim trenutcima, glas Terese Salgueiro jedino tako mogao opisati).

Madredeus je jedan od neizbježnih simbola Portugala, isto kao i fado za kojeg uporno tvrde da nije dio njihovog glazbenog izričaja (ali nemojte im baš vjerovati na riječ, jer Madredeus nikada nisu mogli izbjeći utjecajima svoje domovine).

Doista je pomalo paradoksalno da su glazba i glazbenici koji uspiju utjecati na i doprijeti do različitih kultura i glazbenih tradicija zapravo proizvod jednog sasvim određenog djelića svijeta. Madredeus su oduvijek naglašavali prisutnost Lisabona i njegove neodoljive snage u svakoj svojoj pjesmi. “Faluas do Tejo” je briljantan, osjećajan i šarmantan glazbeni portret grada koji nikada neće prestati biti dio Madredeusa, kao što ni Madredeus, bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazili, nikada neće prestati sa sobom nositi dio Lisabona.

Jedina portugalska riječ koju ja znam je ‘Saudade‘, a naučila sam je zahvaljujući Madredeusu. ‘Saudade’ bi se najlakše mogla prevesti kao ‘čežnja za domom’, čežnja koja izvire iz svake pjesme na ovom albumu, bez obzira na činjenicu da je on stvaran baš u Lisabonu. Zapravo, upravo zahvaljujući toj činjenici moguće je objasniti ovu riječ, jer se ta čežnja ne osjeća daleko od doma, nego upravo onda kada dom uopće niti ne napuštate. Takav je odnos Madredeusa prema Lisabonu, a ako to ne uspijete čuti na svakom njihovom pa tako i ovom albumu – možda world music ipak nije za vas. Jer neke je stvari moguće razumijeti bez obzira na jezik na kojem su opjevane.

Glazba koju stvaraju Madredeus osvojit će vas ponajprije svojim mediteranskim duhom, a tek onda svojom jednostavnošću i istovremenom maštovitošću, dok je krhki Teresin glas ono na što ćete definitivno pasti, čak i ako vas svi gore navedeni atributi prije ne slome. Kad jednom počnete slušati “Faluas do Tejo” trebat će vam samo malo vremena da shvatite kako vam ne smeta i kako uopće nije važno što ne znate ni riječi portugalskog. Osim ‘Saudade’, naravno.