Lil Uzi Vert: Velika iluzija popularnog repera

Zbilja sam se nadao kako će priloženi projekt zahtijevati opsežniju analizu tako hrabro izloženog koncepta. Nažalost, sve doživljeno moglo se svesti na poprilično kratko obrazloženje. So, let’s go!

Lil Uzi Vert, popularan američki reper te jedan od nositelja novog vala hip hopa, nakon tri godine relativne stagnacije objavio je drugi studijski album “Eternal Atake“. Nastalo kulturno talasanje djelovalo je gotovo magnetično, preusmjeravajući i najmanju količinu pažnje preko granice događajnog obzora. Ničem od navedenog ne treba se pretjerano čuditi pošto je sve oko same glazbe (i prije izdanja) bilo dovoljno uvrnuto i mistično. Uronilo se u doktrinu Heaven’s Gate kulta, s preuzimanjem grafičkih oznaka i običaja – pr. masovno ritualno samoubojstvo, koristili se prikazi svemirskog putovanja, uzdizanja u nebesa i vanzemaljske otmice, zazivao se vrag…

Povezivanje prividno nasumičnih morbidnih ideja bio je šokantan i zanimljiv, no potencijalno kredibilan potez. Publiku se uvodilo u opipljiv svijet pun čudesa i nepoznanica s nepopustljivom paljbom kriptičnih scena – ispunjenje grandioznog stajalo je nadohvat ruke. Zašto onda imam osjećaj kako je sve zapravo tek prazna iluzija?

Posvetimo se prvo samoj glazbi! Iako “Eternal Atake“ površno podsjeća na pletoru drugih trap albuma suvremenog krajolika, implementacija eklektičnih eksplozija zvuka nudi suviše intrigantno iskustvo slušanja. Kako bi bolje razumjeli djelo, a time i autora, moramo ga podijeliti na trećine s po šest pjesama (666 whoa!). Svaki odjeljak, iznesen od strane različitog alter-ega, donosi varijaciju u estetskoj prezentaciji.

Početna grupacija “Baby Pluto“ (nazvana po novo-osmišljenom identitetu) biva karakterizirana brzim / agresivnim iznošenjem hvalospjevnih stihova, obogaćena žestokim flow-ovima te neporecivim egom, dok naredna dva segmenta, “Renji“ i “Lil Uzi Vert“, sežu dublje u melodičan rap, prizivajući nostalgiju prethodne diskografije. Produkcija raste s protagonistom, svakim odmakom postajući sve složenijom i bližom predodređenom nadrealnom idealu. Sporadične promjene smjera, synth detalji, pozadinske harmonije i zborovi, nizovi jezivih nota nekolicina su od mnoštva primjera zbog kojih “Eternal Atake“ čini instrumentalno kaleidoskopsku cjelinu zavidne kohezije.

Uz sve prednosti, ovo nije savršeno djelo – niti blizu. Premda je muzika daleko najjača komponenta projekta, postoje neznatne mane koje ga drže čvrsto na zemlji. Prva trećina opterećena je jednostavnim beatovima s manjkom hipnotičke iskre (pr. “Lo Mein“), neusmjerenim, jednoličnim a često i off-beat repanjem (“POP“) te monotonim korištenjem inicijalno impresivnih elektroničkih motiva (“You Better Move“), dok nastavak podliježe povremenim vokalnim promašajima (“Urgency“) i dosadnim kompozicijama (“Secure The Bag“).

Također je neoprostiva stalna uporaba zaglupljujuće repeticije stihova te konačna nevažnost istih. Središnji čin, usprkos sporijem početku (“I’m Sorry“, “Celebration Station“), izlaže splet validnih kreativnih interpolacija trap obilježja s gospel utjecajima (“Bigger Than Life“, “Chrome Heart Tags“, “Bust Me“, “Prices“), napokon dodirujući grandioznost ciljanog koncepta. Ovdje glazba počinje pričati svoju priču! Mogu se zamisliti jasne slike zatočenosti u svemirskom brodu na putu kroz crvotočinu epileptičnih boja, dok strani kult u zajedništvu kliče božanstvu za čiju slavu spremaju žrtvu.

Prisutnost Lili Uzi Verta tijekom trajanja albuma osjetna je i nesputana, što mu daje razmjernu slobodu kretanja kroz šumu klišejskih tema trošenja, jebanja i sveopćeg hedonizma. Ovdje dolazimo do najvećeg problema – postavljanja previsokih očekivanja. “Eternal Atake“ promoviran je kao nadolazeće kinematografsko iskustvo nošeno idejama predočenim u prvom paragrafu ovog članka (svemir, kult, vanzemaljski život…) – konceptualan rad na razini “MBDTF“. Objavljen kratki film, objave na društvenim mrežama, pa čak i sam artwork ukazuju na kompleksnije filozofije i narativne sljedove, vrlinama kojima se projekt ne može pohvaliti.

Nema ništa loše u pjevanju o novcu, modelima, nakitu i autima, ali besramno maskiranje sličnih točaka u nešto estetski distinktno skoro je uvredljivo. Uostalom, “Eternal Atake“ se vlastitim sadržajem niti ne približava obećanoj premisi – osim instrumentacijom koja eksperimentalnijom izradom donekle postiže potreban eteričan ambijent. Pojedine pjesme uključuju skitove s naznakama na koherentnu priču, no koga zavaravamo?

“Eternal Atake“ nije nezadovoljavajuć proizvod, čak je fascinantan unatoč svojoj ispraznosti. U biti, radi se o natprosječnom trap albumu s ambicijama većim od mogućnosti.