Lijepo je znati da se Keith dobro zabavlja

Koja je razlika između solo albuma Keitha Richardsa i The Rolling Stonesa?

Kod Stonesa vokale pjeva Jagger i malo su ispoliraniji u smjeru politički korektnog popa. Keith je, bar u posljednjih 30 godina, slovio za bezobraznog, otrovnog birtaša koji će sasuti uličnu ‘mudrost’ u facu bez pardona, a senzibilitet mu je išao prema teritoriju Toma Waitsa. Solo album Keitha Richardsa “Crosseyed Heart” nastavlja tu tradiciju, s otklonom prema korijenskim formama bluesa, countrya i reggaea i ne zanemarujući pitkost i prohodnost aranžmana. Richardsovi klasično razbarušeni vokali i prljav zvuk gitare krase i ovo izdanje. Netko će se možda zamisliti i postaviti pitanje što bi bilo da su Stonesi odlučili postati čisti klupski bend – vjerojatno bi Mick, Charlie, Ronnie & Keith zvučali otprilike ovako.

“Heartstopper“, “Amnesia” i “Suspicious” mole Jaggera da ih otpjeva, ali im zločesti Keith ne da. Najuspjelija je snimka ona s Norom Jones u kojoj evociraju kasnonoćne sentimente u kojoj Norah i Keith stvaraju sličnu vokalni spoj kao i Isobel & Mark, Nancy & Lee, Kylie & Nick.

Tu je i obrada klasika “Goodnight, Irene“, koja je kao salivena za Keitha i koju valjda sasvim slučajno već ranije nije odsvirao, otpjevao i objavio. No, koliko god to bio prirodan spoj pjesme i izvođača, Ry Cooder je, između ostalih, napravio bolji posao s tom pjesmom.

Ovo je dovoljno dobar album da slušatelj zaželi čuti tako nešto svake 2-3 godine, no nije u prvom ešalonu kvalitete u kurentnoj muzičkoj produkciji. Lijepo je znati da Keith stvara muziku, da se dobro zabavlja (što nije zanemariva stavka), no od starog lajavog bezobraznika kojeg se malo toga tiče, očekivao sam ipak da više preuzme rizika te da upotrebljava manje muzičkih rješenja koja zvuče kao da sam ih čuo na nekoj ploči Stonesa.