Lijepa posveta Solidarnosti i Richardu Wrightu

Grad Gdansk (čita se Gdanjsk, poznat i pod njemačkim imenom Danzig) dva se puta našao u žiži zbivanja u povijesti 20. stoljeća:

prvo 1939. kada je kao koridor i jedini izlaz na more u tadašnjoj Poljskoj bio meta zahtjeva najpoznatijeg soboslikara među predsjednicima država Adolfa Hitlera. Kao osvetu za odbijanje zahtjeva Hitler je 1.9.1939. napao Poljsku i time započeo Drugi svjetski rat.

Drugi put, 1980. je u tamošnjem brodogradilištu osnovan radnički sindikat imenom Solidarnost, na čelu kojeg je stupio električar Lech Walesa i prvi u tadašnjoj Istočnoj Europi koji nije imao veze s tadašnjom strankom na vlasti, jedinom i najdražom komunističkom partijom.

Solidarnost je brzo dobila masovnu potporu Poljaka, ali se nije svidjela susjedima koji su tada imali više tenkova nego Poljska stanovnika, SSSR-u. Sovjetski su čelnici na koljenima u suzama zamolili poljske komunističke čelnike da ugase Solidarnost, inače će SSSR teška srca i s knedlom u grlu poslati koje milijune tenkova da Poljsku vrati na pravi put zdravog i kreposnog života, odnosno komunizma.

Kako bi spriječili da ruski čelnici uslijed demokratizacije Poljske utjehu za tugu potraže u piću i, ne dao Bog, drogi, Solidarnost je ugašena, a Walesa i drugovi su poslani u zatvor.

Veza između angloameričkih rock muzičara s jedne i disidenata s druge strane je dugo vremena bila velika i dobro čuvana tajna: nekadašnji češki predsjednik Vaclav Havel je svoje dane kad je imao neželjene paparazze iz tajnih službi olakšavao plejkama The Rolling Stonesa i posebno djelima Franka Zappe, a također ga je htio za kulturnog atašea.

Upravo je Zappa bio svojevrstan znak prepoznavnanja i uzor liberalno orijentiranim intelektualcima s one strane Željezne zavjese, tako da u nekadašnjem istočnom Berlinu postoji ulica koja se zove Frank Zappa Strasse. Baš si mislim kako bi jarunski Otok hrvatske mladeži mogao ponijeti ime Otok Franka Zappe. Ili Joea Strummera.

Kod disidenata je dobro prolazila i grupa Pink Floyd koja je dugo vremena bila drugo ime za progresivni intelektualni art rock. U knjižici koja se dobiva uz ovo izdanje poljski ministar Radek Sikorski tvrdi: ‘Naučio sam engleski slušajući albume Pink Floyda. Njihovi albumi su bili cool, a cijena bilo kojeg od njih je iznosila pola mjesečne plaće mojih roditelja’.

Iako je dugo vremena zaostajala za nama, Poljska je definitivno prešišala Hrvatsku: već je članica EU, a dok su naši ministri u mladosti švercali slike golih teta, a sada idu na Thompsona, njihovi su slušali i još uvijek uživaju uz Pink Floyde.

Da obilježi 26 godina od nastanka Solidarnosti, David Gilmour je pozvan da sa svojim pratećim bandom i u suradnji s poznatim skladateljem Zbignewom Preisnerom i Baltičkom filharmonijom održi 26. kolovoza 2006. pred više desetaka tisuća razdraganih Poljaka nezaboravan koncert tamo gdje je sve počelo: u brodogradilištu.

Sve je dokumentirano i snimljeno onako kako i priliči dugogodišnjem članu Pink Floyda, vrhunskom tehnologijom, a prateći bend je više nego vrhunski: na klavijaturama je Gilmourov kolega iz Floyda, nedavno preminuli Richard Wright, na gitari Phil Manzanera iz grupe Roxy Music, uz poljskog pijanista Leszeka Mozdzera i Zbignewa Preisnera te Filharmoniju tu je još hrpica manje poznatih, ali izuzetno kvalitetnih muzičara.

Izdanje koje sam dobio u ruke ima oznaku 2CD + 2 DVD, što će reći epično u svakom smislu riječi: multimedijalna bomba za intenzivno višednevno uživanje. Mora se priznati da je za većinu publike izdanje 2 CD sasvim dovoljno, a za većinu fanova je prikladno 2 CD + 1 DVD.

A sada malo i o glazbi: iako ne donose neke pretjerano velike stilske promjene, izvedbe su uglavnom vrlo dobre do izvrsne: posebno se ističe “Shine on You Crazy Diamond” koja, umjesto očekivanog orkestralnog crescenda na stihovima “Remember when you were young, you shone like a sun” ostavlja Gilmoura samog da naoko nespretno prebire po žicama i sam drhtavim glasom otpjeva najpoznatiju tužaljku o nesretnom Sydu Barrettu, a bend se ponovno uključuje tek pri kraju pjevanog dijela. Promjena je neuobičajena ali vrlo efektna: daje poseban intimni i tužniji ton cijeloj priči.

Sam Gilmour je u ulozi dobroćudnog ali nenametljivog voditelja priredbe te s relativno malo riječi radi prilično toplu atmosferu. U prvom je planu ipak njegov zvjezdani bend s Davidom kao prvim među jednakima. Iako uz lasere i ostala čuda tehnologije, Gilmour se potrudio da koncert izgleda pomalo kao druženje benda i 50.000 ljudi: tako možemo čuti pokoju poljsku rečenicu od kojih su mi najrazumljivije ‘Dobra večer’ i ‘Dobra noć‘, zatim zafrkanciju na račun poljske votke.

Koncert otvara s uvodne tri pjesme na “Dark Side Of The Moon”, koje su prisutne na CD-u ali ne i na DVD-u, naravno, trebalo je napraviti mjesta za baš svaku pjesmu s albuma “On an Island”.

Iako svoju zadaću otvaranja večeri čine jako dobro, u izvedbama “Speak to Me“, “Breathe” i “Time” može se uživati samo ušima. Pogotovo je sjajna “Time” sa svojim karakterističnim uvodnim zvonima na početku.

“On an Island” ipak nije toliko sjajan album da mora biti zastupljen cijeli cjelcati na prvom CD-u i trećem disku odnosno DVD-u, te na četvrtom disku gdje je priložena studijska verzija u 5.1 stereo formatu, za slučaj ako nam se javi potreba poslušati album još koji put.

Naprotiv, mogao je Gilmour koju pjesmu preuzeti sa svojih prijašnjih solo ploča, ako mu se već nije dalo pretjerano kopati po ostavštini Pink Floyda.

Orkestracija je vrlo tiha, ali se nalet violina čuje kao profinjen i poseban šum, kao vjetar u leđa sjajnom maratoncu koji je odavno prešišao konkurenciju i samo preostaje da završi trku do kraja.

Valja spomenuti i psihodeličnu “Astronomy Domine” koja je nakon 40 godina i dalje izuzetno eksperimentalna beskompromisna ali prohodna i prihvatljiva za izvođenje pred širokim narodnim masama. “Astronomy Domine” je dobila pripadajuću nadogradnju u vizualnom aspektu, točnije u koktelu lasera koji se stapaju u jedinstveni događaj za oči i uši. Suvišno je reći, još jedan dokaz autorskog sjaja utemeljitelja Pink Floyda, ludog dijamanta Syda Barretta.

U klub odličnih izvedaba spadaju i “Fat Old Sun“, te “Echoes” koja unatoč trajanju od 25 minuta drži pažnju slušatelja prikovanu za zvučnike te otkriva iznenađujuće visoku razinu discipline i usviranosti Gilmoura i pratećeg mu benda.

Dokumentarac na trećem disku ne donosi neke bitnije stvari, ali zgodno je vidjeti kako je sve to nastajalo, druženje Gilmoura i Walese, te slike Gdanska i brodogradilišta koje je unatoč slavnim vremenima sada napušteno i pomalo oronulo. Možda Poljska ipak nije toliko ispred Hrvatske, koliko mi se u prvi mah učinilo.

Jedini blesavi trenutak koji, iako očekivan, ne spada u ovo izdanje, dogodio se kada mu je postavljeno pitanje o Watersu, na koje je Gilmour odgovorio kiselim smiješkom i rečenicom koju sam protumačio kao: “Moram hitno na WC“. Mogao je to stvarno maknuti sa DVD-a, ne bi ga ubilo, a ovako izgleda kao iskopavanje ratnih sjekira.

Isto tako možemo vidjeti snimke pjesama sa drugih koncerata s turneje te tri snimke s proba gdje Gilmour i prijatelji manje ili više spontano improviziraju. Zgodno, ali ništa epohalno.

Razvoj događaja je doprinio da “Live In Gdansk” ima neočekivan i nesretan publicitet: datum izdavanja je tjedan dana nakon smrti Richarda Wrighta. Na ovom izdanju Wright nudi pouzdano dobru svirku i vokalno surađuje na “Astronomy Domine”, “Echoes” i “Comfortably Numb” i doista, kako je Gilmour naveo u svojoj izjavi povodom Wrightove smrti, Wright dobiva najveći aplauz od svih.

Iako to možda i nije bilo planirano, ovaj album se može doživjeti kao posveta dragom prijatelju i dugogodišnjem kolegi, a definitivno ovo jest posveta svim onim bezimenim junacima koji su zastupajući se za slobodu mišljenja mijenjali povijest.