Lijepa budućnost za bend koji će sigurno daleko dogurati

Jedna od čudnijih priča u povijesti popularne glazbe je grupa Primal Scream. Zakleti rockeri pomogli su inauguraciji dance kulture, njihova tri najbolja albuma “Screamadelica”, “Vanishing Point” i “Xtrmntr” su im debelo nafutrana elektronikom, loopovima, synthovima i ostalim čudima pred kojima pravovjerni konzument The Rolling Stonesa, Facesa, Led Zeppelina bježi kao vrag od tamjana.

Ipak, njihov pjevač Bobby Gillespie i dalje tvrdi kako su mu glavna inspiracija The Beatlesi, The Rolling Stonesi, Facesi, New York Dollsi, T. Rex i kako bend najviše uživa svirati rock.

Po tome podsjećaju na mnoge glazbenike s hrvatske estrade, koji iako sviraju kuruzu treće kategorije, u intervjuima bez imalo neugode spominju kako su oni prije svega ‘rockeri u duši’.

Također, Bobby podsjeća na Jeffa Bebea iz benda Stillwater (iz filma “Almost Famous”): “Rock and roll, tu je riječ o ushitu. I komadi su super, ali tu je riječ o ushitu.“

Na prošloj ploči, “Riot City Blues”, Bobby i njegova mala četa igrali su na kartu ‘idemo svirati ono što volimo pa koga briga’. Usput su synthesizere, kompjutore i programiranje zaključali u jednoj tamnoj i mračnoj izbi, a ključ pretalili u žice za električnu gitaru.

Rezultat je bio pitka i vrlo zabavna gitaristička hard rock ploča koja nije promijenila svijet, ali je dala do znanja da unatoč 20 godina nakon prve ploče, Primal Scream zvuči nevjerojatno oduševljeno i entuzijastično, kao da je riječ o mladom bendu koji je prije tri mjeseca savladao C-dur, prije dva tjedna napisao prvu pjesmu, a prekjučer imao prvi koncert u životu.

Kakav je onda nastavak, “Beautiful Future“? Ono što je konstantno, Primal Scream su i dalje ‘rockeri u duši’, ‘nisu se prodali za popularnost’, sviraju muziku koju vole slušati, što se na ploči itekako osjeti.

Iz benda je tiho otišao dugogodišnji član Bob Young pa ima nešto manje gitara nego na prošloj ploči.

Za promjenu, malo su se poigrali s elektronikom, ali ne previše. Gillespie pjeva puno uvjerljivije, i zanimljivo glas mu zvuči puno više seksi (kakav je to rock and roll bez malo senzualnosti uostalom?). Odlučili su kao pravi bend malo improvizirati u studiju, stvarati na licu mjesta bez velike prethodne pripreme, osloniti se na spontanost.

Za dobar štimung pozvali su si goste Loverfox iz CSS, Josh Hommea iz QOTSA te doajenku engleskog folka Lindu Thompson, koja još uvijek sjajno pjeva (mala digresija: gospođa Linda je bila udana za sjajnog gitarista Richarda Thompsona, s kojim je snimila nekoliko izuzetnih albuma, odnosno – Hrvatska sluša krivog Thompsona, ako mi ne vjerujete, poslušajte Richarda i suprugu mu tadašnju).

Ubacili su u jednadžbu malo više elektro popa, dancea i psihodelije, s tim da to ne kvari osnovni koncept paprene, uzbudljive, rock and roll ploče koja zapljuskuje slušatelja bujicom dobrih emocija i usput ga potiče da je zavrti opet od prve do zadnje pjesme.

Ipak, kad bi mi netko izokrenuo ruku i kazao: ‘Žgoljo, reci nedostatke novog albuma Primal Scream ili ti lomim ručicu’, spomenuo bih sljedeće: album kao cjelina je neujednačen. Malo je predug, raspored pjesama se mogao drugačije urediti, a neke melodije i segmenti ne zvuče skroz originalno.

Isto tako, kada Bobby, inače divan čovjek, toliko puta u raznim pjesmama spomene “The Glory of Love“, kada se pjesme zovu redom “Urban Guerilla“, “Time of the Assassins“, “Zombie Man“, “Suicide Bomb“, “Necro Hex Blues“, prvo što pada na pamet je da se nije trudio izmišljati tekstove pjesama, a drugo, čovjeku se malo okrene želudac jer pomisli da upravo počinje Treći svjetski rat, a kad ono, relativno pitomi brojevi koji tu i tamo zazovu apokalipsu, ali više radi dobre rime, a ne zbog toga što Gillespie misli kako je stvarno stanje u svijetu tako loše.

“Beautiful Summer“, obrada Fleetwood Maca “Over and Over” i naslovna pjesma su definitivno bezecirale svoje mjesto u budućem ‘the best of’ Primal Scream, dok su “Can’t Go Back” i “The Glory of Love” ipak zericu manje inspirirane izvedbe od prvospomenutog trojca. Ostatak ploče je u najgorem slučaju zanimljiv i solidan, a u najboljem sjajan.

Najveći rockeri mođu dancerima i najveći danceri među rockerima na ovoj ploči zvuče mlado, osvježeno, vitalno i žilavo. Iako je 27 godina postojanja iza njih, nitko ne može reći da iduća ploča neće biti novo remek-djelo u rangu “Screamadelice” jer im energije, poleta i inspiracije definitivno ne nedostaje.