Lider Nevermorea kakvog manje poznajemo

Vjerujem da ovo naveliko poznato i, po meni, jedno od najvećih metalnih pjevačkih imena ne treba posebno predstavljati, bez obzira što se ovdje radi o njegovom prvom samostalnom izdanju. Istaknut ću, ili bolje reći podsjetiti tek da je Warrel Dane svoju slavu stekao kao pjevač seattleovskog thrash metal benda Nevermore (i još je u bendu, da ne bi bilo zabune), te još ranije Sanctuarya.

A početak stvaranja ovog djela ‘seže’ u vrijeme snimanja Nevermoreovog albuma “This Godles Endeavour”, kada je Warrel počeo razgovarati s gitaristom Peterom Wichersom (ex-Soilwork) da pokušaju napraviti nešto zajedno, nešto drukčije od Nevermorea. Tri godine nakon toga, ta je ideja urodila plodom, i pred nama je gotov album, u kojem je Peter sudjelovao u pisanju i produciranju.

Osim Petera (gitara & bas) i ostatak line upa se također sastoji od provjerenih imena, poput Dirka Verbeurena (ex-Soilwork) na bubnjevima, Matta Wicklunda, gitara & bas (ex-Himsa), te dva gosta koji su se pojavili na ovom projektu. A oni su Jeff Loomis, Warrelov kolega iz Nevermorea, te James Murphy (Obituary, Testament).

Toliko o tehničkim pojedinostima, a sada nešto i o koncepciji albuma, na kojem ima 12 pjesama, i 10 je autorskih, plus dvije obrade; “Lucretia My Reflection” (The Sisters Of Mercy) i “Patterns” (Simon & Garefunkel). Kako već biva kod sličnih izdanja, i ovdje se automatizmom nameće pitanje koliko je blisko s matičnim bendom, u ovom slučaju Nevermoreom.

Može se tako reći da “Praises to the War Machine” ima nekih modernih thrash elemenata kojima ga možemo približiti Nevermoreu, ali isto tako je Warrel ovim izdanjem potvrdio o kakvom je vrhunskom, sada sigurno možemo reći i univerzalnom vokalistu i autoru riječ.

On se tako na oba polja odlično snalazi na ‘teritoriju’ ‘mainstreamskog’, modernijeg rocka, a pogotovo gothica, što je savršeno prikazao u već spomenutoj obradi “Lucretia My Reflection”. Dodamo li ovome i pojam progresivni heavy metal, to bi otprilike bio opis ovog albuma.

Tako bih mogao ustvrditi da je Warrel, nesumnjivo svjestan svojih mogućnosti, dopustio i ponešto eksperimentiranja s vokalima, raspojasao se, i to pogotovo u dijelovima gdje se dodatno opustio i pjevao s puno emocija, te unosio povećani obim epskog izražaja.

Kada tako moćnom, modulativnom vokalu pridodamo i odlične gitare s catchy riffovima i konstantno zaraznim melodijama, pa heavy/thrash solaže i superpamtljive refrene, kojima obiluje ovo izdanje, priča o njemu mogla bi biti i zaokružena.

Razlozi da ovaj album zadovolji Nevermore fanove leže u dijelovima pjemama poput “The Day the Rats Went to the War“, “Equilibrium“, a da ne preskočim, jer je prva, tu je i “When We Pray“, u kojoj je gore spomenuta vokalna epičnost nekako najdojmljivija, i mislim da bi mogli razgovarati i o Queensryche u njezinu slučaju. Kao i u nekima ranije navedenima.

Tako da se ne bi pogriješilo ako bi se koja od njih bila našla na nekom od slijedećih albuma ovih velikana moderne thrash scene. Za što je sada naravno, kasno, Istaknuo bih još i “Your Chosen Misery” i “Brother“, koje bismo mogli okarakterizirati kao melankolične, atmosferski otužnije himne ovog izdanja.

Iako polovicu pjesama nisam posebno navodio, mogu reći da se i u njima smiju potražiti osobni favoriti, jer ovaj album jednostavno nema lošeg tracka. Ovo je u cijelosti vrlo dobro djelo, koji će se, mislim, svidjeti mnogim ljubiteljima metala koji u svojim fonotekama imaju albume Nevermorea, Sentenceda, pa i Type O Negative.