Legende jazza na Monterey Jazz Festivalu

Jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih jazz festivala na svijetu, kalifornijski Monterey Jazz Festival će sljedeće godine obilježiti pola stoljeća djelovanja. Tom prigodom pokrenuo je izdavačku tvrtku koja će objavljivati snimke ostvarene na toj priredbi s ciljem dokumentiranja iznimnih umjetničkih ostvarenja i financiranja edukativnih jazz programa.

Do sada su već objavljivani albumi s glazbom snimljenom na tom festivalu, ali za razliku od drugih festivala, primjerice Newporta ili Montreuxa, tek u rijetkim prigodama. No, neke od snimaka ostvarene na MJF-u čine sadržaj najzapaženijih albuma poznatih jazzista, primjerice Charlesa Lloyda ili Randya Westona.

Nastupati na tom Festivalu stvar je prestiža među svim svjetskim jazz glazbenicima. Tako se i nastupi na MJF-u nekih od najznačajnijih hrvatskih jazz glazbenika poput Boška Petrovića, Miljenka Prohaske i drugih, spominju među njihovim najvećim profesionalnim uspjesima.

Značajan doprinos promociji MJF-a dao je glumac i redatelj Clint Eastwood, veliki zaljubljenik u jazz i amaterski jazz glazbenik koji je često pohodio koncerte na Montereyu. Atmosferu na Festivalu održanom 1971. ovjekovječio je u filmu “Play Misty for Me” smjestivši dio radnje na festivalska događanja, a 1997. je producirao trostruki kompilacijski kompak disk s izborom snimaka što su ih na tom festivalu ostvarile najveće zvijezde jazza poput Dizzya Gillespiea, Dukea Ellingtona, Modern Jazz Qaurteta, Counta Basiea, Stana Getza, Herbiea Hancocka i drugih.

U prvoj su seriji na četiri kompakt diska objavljene snimke što su ih, nastupivši na MJF-u, ostvarili Louis Armstrong 1958., Sarah Vaughan 1971., Miles Davis 1963. i Thelonious Monk 1958., što je svojevrsno iznenađenje. Naime, za razliku od brojnih koncertnih snimaka slična karaktera, koje su zbog umjetničke razine glazbe ili jednostavno imena legendarnih glazbenika naknadno objavljivane uz niske kriterije prema tehničkoj kvaliteti tonskog zapisa, ove su snimke posve zadovoljavaćeg zvuka, te se nameće pitanje zašto se tako dugo čekalo s njihovim izdavanjem.

Sve snimke odišu opuštenošću i sjajnom atmosferom u kojoj do izražaja dolazi sponatanost i komunikativnost glazbenika. Jedna od karakteristika je prisan odnos s publikom, kao na klupskom nastupu. Duhovitost i vedar duh, koji su izazvali buru oduševljenja u publici, posebice se osjećaju na snimakama Louisa Armstronga i Sarah Vaughan, koji tim kvalitetama pridaju veću pažnju nego tehničkoj perfekciji.

Opaske i povici koje između, ali i tijekom samih izvedbi bez ustručavanju upućuju publici ili pak nesuspregnute provale smijeha, pojačavaju dojam posebnog glazbenog događaja u kojem beskrajno uživaju izvođači i ljubitelji jazza.

Bez obzira radilo se o tradicionalnom ili suvremenom jazzu, garancija dobre glazbe, osim spomenutih zvijezdi, su i glazbenici koji su s njima nastupili, kao i repertoar koji su izvodili. Sarah Vaughan je pjevala standarde poput “‘Round Midnight”, “Tenderly”, “I Remember “You” i druge, uz ansambl Jazz At The Philharmonic All-Stars u kojem su svirali trubač Clark Terry, saksofonist Benny Carter, klavirist John Lewis i drugi.

Uz ostale skladbe oduševili su i petnaestominutnom jam session izvedbom kojom su zaključili koncert. Najpoznatije skladbe iz svojega repertoara: “St. Louis Blues”, “When The Saints Go Marching In”, “Blueberry Hill” i druge, trubač i pjevač Louis Armstrong izveo je sa svojom stalnom skupinom koju su činili trombonist i pjevač Trummy Young, klarinetist Peanuts Hucko, klavirist Billy Kyle, kontrabasist Mort Herbert, bubnjar Danny Barcelona i pjevačica Velma Middleton.

Snimke Theloniousa Monka također su ostvarene s njegovim tadašnjim stalnim sastavom u kojem su svirali tenor saksofonist Charlie Rouse i bubnjar Ben Riley, te kao gost basist Steve Swallow. Repertoar je sastavljen isključivo od najpoznatijih Monkovih skladbi: “Blue Monk”, “Straight, No Chaser”, “Rhythm-A-Ning” i drugih.

Koncert kvinteta Milesa Davisa iz 1963. na MJF-u prethodio je nastupu iste skupine početkom 1964. u Lincoln Center’s Philharmonic Hallu koji je također snimljen i objavljen na čuvenim albumima “My Funny Valentine” i “Four & More”. Kao i na tom koncertu i u Monteryu izvodili su najveće hitove iz Davisova repertoara: “So What“, “Walkin’“, “Stella By Starlight” i druge. Uz album “Seven Steps To Heaven”, to su jedine značajnije snimke na kojima je u tadašnjem novom Davisovu kvintetu, uz klavirista Herbiea Hancocka, kontrabasista Rona Cartera i bubnjara Tonya Williamsa, svirao tenor saksofonist George Coleman.

Budući da se glazba spomenutih jazz velikana danas objavljuje jedino na kompilacijama ili piratskim izdanjima, svaki od ovih CD-ova naći će mjesto na policama diskofila, ljubitelja jazza, koji će novim redovnim izdanjem podebljati kolekciju nekog od svojih jazz ljubimaca.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 23. rujna 2007.)