Legende i bajke iz sjevernjačkih šuma

Fejd (svađa, zavada) je jedan od manje eksponiranih i manje poznatih bendova folk scene, i to ne samo one širih razmjera, nego i matične mu, skandinavske, pa i švedske, odakle dolazi.

Razlog tome leži u činjenici da mu je ovo tek drugi album u
devetogodišnjoj karijeri, a i činjenica da ne spada baš u klasične,
‘trendy’ folk metal bendove, jer u njegovoj muzici metala gotovo da –
nema.

Radi se više o klasičnom folklornom, narodskom, etno izričaju u pravom smislu te riječi, glazbi kojom dominiraju melodije instrumenata s povijesnim predznakom, dok su oni sa ‘strujnim’ karakteristikama u debeloj inferiornosti. Tek pokoji žešći gitaristički rock & heavy riff ili melodijska pratnja daju nagovještaj da se u ovom materijalu krije minimalni utjecaj metala, dok se bubnjevi i bas u potpunosti uklapaju u folklorašku atmosferu.

A baš je to glavna karakteristika albuma, iz kojeg isijava jaka doza povijesne skandinavske autentičnosti, samim tim što su i tekstovi pisani na švedskom jeziku. Nije baš sto posto u tom, odnosno u istom rangu, ali Fejd bismo u nekim mu osnovnim idejama mogli povezati s njemačkim In Extremom.

I dok se kod In Extrema osjeća ritam događanja na srednjevjekovnim trgovima koji su im neiscrpna tematika, kod Fejdove se glazbe stječe dojam kao da većinu vremena provodite u šumskim naseljima, pogotovo u večernjim satima, i svirkate, pjevušite i plešete uz logorske vatrene buktinje. Dakle, više je onako prirodno-seoska, nego ratničko-borbena, vikinška atmosfera na kakvu smo navikli od Skandinavaca.

Iako, ne može se reći da je generalna atmosfera prevelikih veseljačkih razmjera, čak je više melankolično, sivkastije, mističnije raspoređena, ali ima elemenata koji upućuju i na dozu opuštenosti i ‘otkačenosti’. Na takvim osjećanjima može se zahvaliti ponajviše melodijskim clean vokalima, koji su pravo narodski, onako ‘zdravo seljački’, prirodni, i zaista proživljenih interpretacija.

Kao i već spomenutim povijesnim, slojevitim instrumentalnim izvedbama, zahvaljujući kojima se gitare mogu izbjeći koliko je to god moguće. Za brze, veselije i folky dance ritmove najviše su zadužene violine, frule i hurdy-gurdy, a švedske gajde, harfe i bouzouki pojačavaju osjećaj prirodnosti.

Posebno su zanimljivi povremeni ispadi tzv. židovske harfe, malog usnenog instrumenta, u nas narodski nazvanog drombulje, koji sa svojim ljepljivim, titrajućim soundom stvara još posebniju, lepršavije-opušteniju atmosferu. Također, mogli bismo reći da violine i klavijature imaju i nekih orkestralnih predispozicija, uključujući i mini zborska, te žičana akustična (mandolina, harfa) izražavanja.

Ritam pjesama je uglavnom srednje orijentacije, od nekakvih tugaljivo-sjetnih ‘narikača’, u manjem, te plesno-pjevnih naslova s ipak nešto vedrijom atmosferom, u većem obujmu. Dakako, pjesme s ‘miješanim’ osjećajima također su nešto što karaktetrizira njihove strukture.

Prekrasna folk melodija možda se najbolje osjeća u završnom instrumentalu “Trollfard“, “Gryning” ima najjaču koncentraciju gitara, ali i fini sound početnog bouzoukija, basa, bubnja i prateće-plutajućih klavijatura, kao i poperskiji ritam, dok “Ledung” s otvarajućim gajdama i ratničkim bubnjem, te vokalnim ‘hey-hey’ izražavanjem u sporo-srednjem ritmu ima i dosta gitarističke, rocku orijentirane oštrine.

Naslovna stvar “Eifur” ima ponajviše kaotiziranosti, ali i ‘buke’ koju ekstraktiraju bubnjevi, sa završnim blastebeat izražajem, dok dominirajući brži ritam sa sobom donosi “Drangen Och Krakan“, koja od početka ‘pegla’ s violinom, basom i bubnjem, pa jako melodičnim pjevanjem i finim frulističkim solom.

U kategoriju najsloženijih pod broj jedan spada “Arv” čiji se početni bubnjarski urnebes umiruje s vokalnim izražavanjem i moćnom mističnošću, ali i ponovno razbuktava uz violinu, gitaru i bubanj, izmjenjujući ritmove gotovo jednakoomjerno, s naročito zanimljivim i napetim miksom drombulje i violine. Vjerojatno je to i najbolja stvar na albumu.

Koji je donio kakvo-takvo osvježenje na folk scenu i u kojem se vidi konciznost i preciznost rada braće Patrika i Niklasa Rimmerforsa, koji su od 1995. studirali glazbu, s posebnim interesom za onu dužeg povijesnog razdoblja. Oni su sa članovima metal grupa Pathos i Nostradameus, Lennartom Spechtom, Thomasom Antonssonom i Eskom Salowom zajedno cijelo vrijeme, i nakon albuma “Storm” kreirali su još jedno zanimljivo ostvarenje.

Ono, istina, baš poput mnogih, nije donijelo ništa što se nije do sada nije moglo čuti, no uz neke ispremiješane normative, uspjeli su složiti i više nego dobar album koji bi mogao pobuditi zavidan interes kod ljubitelja folkloraške glazbe i povijesno-tekstualnih tematika.