Lažov is back – drugi nastavak

Ah, što reći? Dvije godine nakon prošlog albumčeka, vječna ekipa Bon Jovi vraća se i još jednom pokazuje zašto su uspjeli preživjeti sve turbulencije i sve promjene na globalnoj slici muzike. Malo po malo – evo im 11. albuma.

To je bend koji ima masu evergreena u svjetskim razmjerima, na ‘best of’ im više ne stanu ni singlovi, a kamoli sve dobre stvari. To je sve jasno i zbilja su, ono što se kaže – face, ali brate mili, što ga gnjave s novim albumima! Ok, hvala Bogu, odustali su od onog fijaska s prošlim albumom kada su svoj zvuk pobojali country tonovima pa su se vratili onome što najbolje znaju i onome što su mogli snimiti apsolutno bilo gdje tijekom zadnjih 20 godina.

To je Bon Jovi i mislim da svatko zna što može očekivati. “The Circle” je nezaustavljivi stadionski rock, ogromni refreni, klišeji na sve strane (riječi, pjevanje, ritmovi), a teme i melodije predvidive kao i hrvatska rukometna liga.

Singl “We Weren’t Born To Follow” već neko vrijeme dere radio stanice pitkom melodijom i stavom ‘živi svoj život i ustraj u onom u što vjeruješ’, a po temi su joj se pridružile i lagane “Live Before You Die” i “Love’s The Only Rule” (“dance in the pouring rain / spit in the eye of hurricane”), te priglupi filler “Fast Cars” (“there’s no turning back on a highway of life” i pjevušenje “shala shala”).

Tako ponosno, ritmično ili lagano protječe cijeli album. Ponekad glume primitivniju verziju Bruce Springsteena u pjesmi “Work For The Working Man“, pa su se i oni sjetili da rat i nije baš najbolja stvar na svijetu pjesmom “Bullet“, a onda su pokazali da i dalje znaju složiti najširi refren u povijesti glazbe – “Brokenpromiseland“. A ono što slijedi što se singlova tiče je “When We Were Beautiful” koju već čujem kako široko izlazi iz njihovog spota snimljenog na visokoj planini.

Očito im je opet netko u studio ubacio ogromnu mega-klišej bombu, a oni su i dalje dovoljno veliki profesionalci da je upakiraju u jako pitki i predvidivi album. Ovo je definitivno nepogrešiva radionica Jon Bon Jovija i Ritchiea Sambore koji tu i tamo nekoga pitaju za neki savjet i slože albumčić koji miluje apsolutno svako uho ovog svijeta.

Nije ovo u rangu njihovih klasičnih albuma, ali u odnosu na albume iz ovog tisućljeća vjerojatno je najbolje. To bi značilo refrene koji se obrušavaju s nebodera, lagano zibajuće power-balade i banalne riječi koje stvaraju savršeni mix za jednu ogromnu i brutalno isplativu turneju.

Bon Jovi, priznajem – opet ste pobijedili.