Lana Del Rey: Vjerujete li još uvijek u njezinu fantaziju?

Kad je u pitanju Lana Del Rey, mislim da veliku ulogu igra tko se nalazi iza tipkovnice kad se o njoj piše i koliko je ta osoba subjektivno doživljava. Njezini fanovi su uglavnom od one prave, die-hard vrste – prisutni od samih početaka, opčinjeni njezinim likom i djelom, fanatični poznavatelji svakog djelića njezine diskografije, videografije i njezinih istupa u medijima, duboko uronjeni u mitologiju koju je stvorila na svojim albumima, vječno opsjednuti pitanjem koliko je Lane stvarno, a koliko fabricirano u mini-utopijama koje tako vješto kreira.

Ja definitivno nisam jedna od njih – uskočila sam na Del Rey vagon u zadnjem mogućem trenutku, u trenutku kad su uskočili skoro pa svi, nakon što je njezin “Norman Fucking Rockwell!” zasluženo obilježio 2019. kao jedan od nesumnjivo najboljih albuma te godine. Tako da, pored “Video Games” koja me i nije toliko impresionirala, to je bio moj prvi pravi susret s njom, i oduševio me dovoljno da unatrag preslušam njezinu diskografiju. Iako se nijedan prethodni album nije mogao mjeriti s “NFR!”, bilo je tu dovoljno dobrih pjesama i dovoljno materijala za razumijevanje trajektorije koja ju je dovela do točke kad nas je sve uljuljala u svoju fantaziju i svoju verziju američkog sna – nekakav samo njezin miks starohollywoodskog glamura i kalifornijskog beach partyja, gdje sunce uvijek sja i šampanjac uvijek teče, dani se provode u slušanju glazbe i ugodnim razgovorima o umjetnosti, egzistencijalizmu i religiji, s frendovima i kraj bazena, zato što si to možete priuštiti, a večeri u brzim kabrioletima sa zgodnim muškarcima, zato što vas oni žele. Njezin senzualni vokal, usporeni R&B beatovi i vintage, organski, topao, bogato orkestriran zvuk duboko vezan uz kalifornijsku folk-rock tradiciju bili su izuzetno zahvalan medij za prenošenje tog sna, dotad već toliko prepoznatljiv da može biti samo njezin, u mjeri da su neki otišli toliko daleko da ga obilježe posebnim imenom – hollywoodski sadcore – i kad je tužna i zamišljena, uvijek je nekako seksi tužna i zamišljena.

S obzirom na taj svojevrsni trijumf njezine dotadašnje karijere i činjenicu da su je sada svi počeli shvaćati mnogo ozbiljnije, naravno da su očekivanja za sljedeći album bila ogromna. Njezina uspješna suradnja s trenutno vrućim producentom Jackom Antonoffom nastavila se u velikoj mjeri i na ovogodišnjem “Chemtrails Over The Country Club”, čiji zvuk uspijeva napraviti taj mali pomak na novi teritorij koji je Del Rey učinila svakim svojim albumom, ovoga puta čineći još jedan korak bliže patini kalifornijskog folka u jednom smjeru, i udesno na karti, americana utjecajima američkog kontinenta u drugom. Napuštajući grandiozne orkestracije s prethodnog albuma, kao i njegovu R&B ritmičku osnovu i stilizacije, Del Rey i Antonoff ovdje stvaraju minimalističke krajolike pažljivo položenim retro klavirskim melodijama, nježnim prebiranjem po akustičnoj gitari i, iznenađujuće, izuzetno odsviranim bubnjevima, s hi-hatovima i činelama koje stvaraju glavnu glazbenu dramu i napetost. Upareno s odličnim vokalnim performansom, koji je ovdje potpuno gurnut u prvi plan i koji Del Rey odvodi u vode u koje se još prethodno nije upuštala, kao što su gotovo šapćući, izrazito visoki falsetto u uvodnoj “White Dress” ili elektronički tretirano, gotovo prljavo i pomalo distancirano pjevanje u “Tulsa Jesus Freak”, čini se da su sve komponente na mjestu za još jedan odličan album.

No, takvo okruženje zapravo je vrlo riskantno i, nakon nekog početnog interesa i ugode, vrlo brzo otkriva da su, za potrebe ovog albuma, Del Rey i Antonoff većim dijelom napisali pjesme koje se nikako ne mogu okarakterizirati kao loše, ali možda zaslužuju jedan za glazbu još gori epitet – obične su, ponekad zbog nedovoljno upečatljivih melodija, ali češće zbog toga što je pisanje ovdje za klasu slabije nego na prethodnom albumu. To je možda najevidentnije na lead singlovima “Let Me Love You Like A Woman” i naslovnoj “Chemtrails Over The Country Club”, u kojima je Del Rey lijena u svojim metaforama i submisivna svom muškarcu kao i inače, ali bez one protuteže u senzualnosti i seksipilu koji inače prati njezine najbolje ljubavne pjesme i koji tu submisiju prešućeno prebacuje na drugu stranu u prvoj, a zatim i izrazito snobovski nastrojena u potonjoj, iako ovoga puta bez samosvijesti o tome – čini se da iskreno vjeruje da se normalan život, udaljen od L.A.-a i slave od kojih na ovom albumu opetovano želi pobjeći, vodi u ladanjskim klubovima i opuštanjem u bazenu dok vam dragulji vise oko vrata. Nekako mi se ovdje nameće i paralela s Taylor Swift – koliko god obje bile talentirane, toliko ponekad ne mogu pobjeći od svojih nadrealnih života, što uvijek rezultira njihovim najslabijim glazbenim trenucima. U tom smislu borim se i s “White Dress”, koja mi se izrazito sviđa melodijom i već napomenutom vokalnom izvedbom, ali s kojom nikako ne mogu pronaći zajednički jezik – konobarenje na ljetnim praznicima u tinejdžerskim godinama nikako ne mogu romantizirati ili smatrati trenutkom u koji bih se rado vratila, koliko god možda tada sve bilo jednostavnije.

Srećom, “Dark But Just A Game” predstavlja iskupljenje u tom pogledu, pronalazeći Del Rey u mnogo boljoj formi i mnogo zanimljivijoj perspektivi prema slavi, pitajući se može li zadržati svoj identitet i zdravi razum tamo gdje mnoge prije nje nisu uspjele, svjesna da je na vrlo varljivom, skliskom terenu: “Life is sweet or whatever, baby/Don’t ever think it’s not/While the whole world is crazy/We’re making out in the parking lot”, reći će ovdje u konačnici, te ponovno pronaći poveznicu s paralelnim svemirom kojeg gradi godinama i kojeg svi poznajemo i volimo, kao i svoj songwriterski mojo, što, zajedno sa zadimljenom, gotovo jazzy atmosferičnošću, daje vjerojatno najbolju pjesmu albuma. Slijedi ju i mračna, oblačna, prigušena ljubavna balada “Yosemite”, jedina na kojoj se kao suradnik i producent vraća Rick Nowels, a koja je možda najbliža čistom folk izričaju, uz suptilne bongose i tamburin, evokativne vokale i prepoznatljivi rukopis Del Rey u kojem se izmjenjuju pop reference (ovoga puta na Johna Forda) i mistične kvalitete svijeća koje trepere na vjetru i televizijskog statičkog elektriciteta.

Vrlo je efektna i “Dance Till We Die”, u kojoj Del Rey mjesto radnje i utjehu smješta na ranč u Luisiani, ponovo daleko od kalifornijske strke i zbrke, ponovo otkrivajući u sebi čistu ljubav prema glazbi, kao svojevrsni hommage svojim glazbenim uzorima – vrlo će spretno unutar jedne strofe povezati Joni Mitchell, Joan Baez, Stevie Nicks i Courtney Love, s kojima ju, zahvaljujući sve većem ugledu i utjecaju, vežu i prijateljske veze i suradnje. S Baez je već po Americi pjevala “Diamonds And Rust”, dokazujući da je kao vokalistica i performerica dostigla taj rang, no s Mitchell je stvar malo škakljivija, što će jasno pokazati obrada njezine “For Free” koja zatvara album. Ovdje će se Weyes Blood i Zella Dey pridružiti Del Rey u divnoj izvedbi, sve tri djeleći tu kalifornijsku vezu i slične glazbene senzibilitete, ali je istovremeno kristalno jasno da nijedna od njih još uvijek ne može parirati Mitchell kao autorici, koja ovdje u samo nekoliko stihova ocrtava ideju kojoj je velik dio ovog albuma posvećen – mutne linije između glazbe kao ljubavi i poziva i glazbe kao biznisa, i koja im svima može biti vodilja – da, Mitchell je imala svoje luđačke faze koje su se reflektirale na nekim njezinim albumima, kao i mnogo uspona i padova, ali njezin opus je najbolje svjedočanstvo njezinog talenta, kojeg je uvijek beskompromisno pratila, i koji je, i kad sve ostalo, pa i slava, izblijedi, i dalje neobjašnjivo dirljiv.

Nakon svega, “Chemtrails Over The Country Club” ne daje odgovore gdje u tom spektru možemo trenutačno smjestiti Del Rey ili gdje će joj u budućnosti biti mjesto – vrlo je nekonzistentan, hit and miss, u jednakoj mjeri otkrivajući njezine kvalitete i njezine slabosti, što debatu o tome je li podcijenjena ili precijenjena i dalje ostavlja širom otvorenom. Unatoč nedostacima, neće udaljiti one koji su je dosad pratili, budući da i dalje nudi trenutke u kojima se možete izgubiti. No, isto tako, koliko god to ne htjela, moram priznati da je mene u mnogočemu razočarao. Pokazala nam je Del Rey već da može bolje, i više nema povratka.