Lana Del Rey “Blue Banisters”: Intimna slika distantne figure

Jedno od značajnijih pitanja koje se u posljednjem desetljeću moglo naći bačeno pred prag američke kantautorice Lane Del Rey bilo je “tko je ona uopće“? Cjelokupna joj diskografija promiče donekle izvijenu varijantu stvarnosti u kojoj su doživljaji, promatranja prikazani kroz apsurdno nježan i nostalgičan filtar izrazito (gotovo umjetno) zavodljive namjere sa sporadično neželjenim nusproizvodima. Prolaskom kroz blistave pasaže autoričinog rada, od “The Great Gatsby“ ekscesa, preko flertovanja s trapom pa do “Lolita“ ikonografije, očita je sposobnost/stručnost slikovnog tumačenja određenih misli – toliko spretne asocijacije riječima; precizne manifestacije željenih tekstura, scena i raspoloženja (isto zastupljeno na “Blue Banisters“). U predočenom stilskom bogatstvu i grandioznosti, odnosi između jave i fantazije neobazrivo su se preplitali do nečitljivosti – pjevale su nam se bajke i želje; romantizirana iskustva inspirirana životom, ali izrečena s glavom u oblacima.

Trend je djelomično bio obustavljen recentnim izdanjima – na “Norman Fucking Rockwell!“ te “Chemtrails over the Country Club“ fantastični motivi počeli su se postepeno gasiti, dok je prepoznatljivo grandiozna estetika pravovremeno prizemljena. Sad, ne nastojim reći da su raniji pokušaji loši/manje vrijedni (daleko od toga), samo je ponekad teško shvatiti svu predočenu teatralnost posve ozbiljno. Realno, bilo je vrijeme napokon motriti sporo urušavanje one blistave fasade oko same umjetnice. Najveći iskorak u pravom smjeru dogodio se upravo na novom, melodičnom i toplom, albumu “Blue Banisters“. Lana ovdje prati neprestanu nesreću koja se odvija oko nje, ali provodi jednako, ako ne i više, vremena skicirajući obrise svog unutarnjeg života. Fasada i dalje stoji, no nikad nije bila ovoliko porozna.

Iako je “Blue Banisters“ izdan tek sedam mjeseci nakon “Chemtrails over the Country Club“, dva primjera nisu u svim pogledima slični – štoviše, predstavljaju posve različite pristupe rješavanja zatečenih problema. Gdje je “Chemtrails” zatekao Del Rey kako skuplja utjecaje kultnih izvođača u trijeznu kolekciju ‘jednostavnijih’ pjesama zaokupljenih nešto širim tematskim aspiracijama, najnovija kompilacija opterećena je trenutkom, ali i događajima iz prošlosti koji se direktno vežu na ono momentalno. Prisutna je želja za vraćanjem kontrole nad narativnim izražajem – naznačeno je postignuto pripovijedanjem intimnijih događaja; sastavljanjem muzičkog autoportreta koji opisuje ljubavne i prijateljske veze, a osobito obiteljske odnose koji se ne mogu tako lako preuzeti ili adaptirati. Izuzetno je interesantan način iznošenja navedenog – ne pokazuju se nužno prosti događaji, već njihov učinak na trenutno mentalno stanje autorice.

Nadalje, album dokumentira povezanost Del Rey s gradom anđela pa čak i kritiku njezinog prošlog djelovanja – predmeti koji gule dublje slojeve nedostižne glazbenice. Radi se o promatračkom projektu; dosad najiskrenijem prikazu intime bez nepotrebnog vatrometa. Pritom je vrlo zanimljiv kontrast pokojih aspekata privatnosti. Ljubavne i obiteljske priče suprotstavljaju se pokojim hedonističkim porivima – postiže se zapis o lokaciji/mjestu, ljudima koji ju okružuju te kontinuiranom osobnom natezanju između žudnje, ljubavi i potrebe. Još je i bolja stvar što rad uopće ne nudi rješenja – kidajuća neodlučnost potkrjepljuje tako željenu iskrenost. Također mi je privlačan nedostatak eskapizma (potreba za bijegom) od opasnijih/bolnijih misli – ulazi se u sukob s istima do eventualne rezolucije koja nije nužno uvijek utješna. “Blue Banisters“ zapravo čini amalgam mutnih sjećanja i jasnih posljedica, oslobođen od ega s čvrstim položajem na tlu.

Proizvod se nalazi daleko od najglamuroznijeg ili radiju najprikladnijeg Del Rey uratka, no to je pozitivna karakteristika – rijetko su kad slušatelji imali priliku dobiti tako čisto, autobiografsko djelo od pretežno povučene kantautorice. Pri postupanju sa slično zahtjevnim konceptima, potrebno je odgonetnuti svrhu i opseg instrumentacije. Usprkos često suzdržanim sviranjem, Lana i producenti ovdje demonstriraju suptilnu raznovrsnost. Dotičući ono što je bilo prije, nostalgija “Blue Banisters“ naizgled spaja svjetove osvojene/izgrađene na prethodnim izdanjima. Spomenuto je uočljivo već na samom početku albuma. Uvodna “Textbook“ vokalno podsjeća na nešto s “Honeymoon“ (blago praćenje zlatnih jazz standarda), dok se samo nekoliko pjesama nakon javlja interludij koji ujedinjuje sample Ennija Morriconea s mišićavim trap beatom (povratak na obilježja s “Lust for Life“).

Miješanje vintage elemenata sa suvremenim aspiracijama mogao bi se shvatiti kao pogrešan i neugodan potez, no Del Rey vlada s oba pola – isto je čak osnovno svojstvo njezine glazbe. Žanrovske granice ukidaju se radi uspostavljanja neobuzdanog stila; neograničenog dosega estetike. Naprimjer, balade poput sjajne “Beautiful“ oslonjene su na lepršave akorde klavira, dok se usporedno javljaju momenti prepušteni akustičnim gitarama i americana utjecajima (“Nectar of the Gods“). Mada su skladbe ponajviše komponirane uz pratnju klavijatura (poput “Chemtrails“), prisutna eklektičnost dokazana je inkluzijom gudača na “Thunder“ ili “Arcadia“, rock senzibiliteta na genijalnoj “Dealer“ ili pak limenih puhača na “If You Lie Down With Me“. Treba napomenuti kako ne dolazi do izvijanja ili naglih promjena stila, već do bogaćenja postojeće palete – različiti detalji unutar jasno zadane, koherentne cjeline.

Ako se nije moglo do sad skužiti, zaista volim ovaj album. Njegova staloženost i progresija ukazuju na prisnost umjetnice s izvedenim materijalom/sadržajem. Sve jednostavno sjeda na svoje mjesto bez provociranja kakvih neželjenih ili iznenadnih reakcija. Ako bi trebao izdvojiti pojedine nedostatke, ne bi imao puno posla. Na pripjevu “Black Bathing Suit“ javlja se pomalo neugodno zasićenje/preopterećenje perkusijom, dok je “Interlude – The Trio“, pored fantastične instrumentalne komponente, nedorečena (kratko trajanje i nagli završetak ostavljaju dojam da je sa sampleom trebalo biti napravljeno nešto puno ambicioznije). Unatoč svemu, projekt generalno zadovoljava u svakom pogledu – sviranje ugađa atmosferi, pjevanje je kontinuirano izvrsno i emocionalno, a narativni aspekt suosjećajan je te pun osobnosti. “Blue Banisters“ djelo je bujne ljepote; glazbenice koja tek ulazi u zlatno doba svoje karijere. Divno!