Lagani pad u kvaliteti se nastavlja

    3846

    Queens Of The Stone Age

    Era Vulgaris

    Datum izdanja: 11.06.2007.

    Izdavač: Interscope / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Turnin’ On The Screw
    2. Sick, Sick, Sick
    3. I’m Designer
    4. Into The Hollow
    5. Misfit Love
    6. Battery Acid
    7. Make It Wit Chu
    8. 3’s & 7’s
    9. Suture Up Your Future
    10. River In The Road
    11. Run, Pig, Run

    Početkom godine posjetio nas je jedan od mnogobrojnih side-projekata Josha Hommea, Eagles Of Death Metal, i mnogi su uvelike ostali razočarani što s njima nije došao i sam Homme. Jessie Hughes i dečki su bili izvrsni, pa se brzo zaboravio njegov nedostatak, a i dalo se naslutiti da je on ostao doma radeći na novom albumu Queens Of The Stone Agea, benda kojeg je izgradio nakon raspada Kyussa.

    Tijekom godina, bend je postao jedan od najzanimljivijih izvođača novijeg datuma što su potvrđivali sjajnim albumima na kojima su im gostovale mnoge glazbene zvijezde.

    Kako mi se sve čini, počeo je lagano padati interes da QOTSA, jer posljednji album (“Lullabies To Paralyze“) nije bio toliko upečetljiv kao oni prije (“Rated R” & “Songs For The Deaf”), pa izgleda da se Homme iscrpio ili izgubio u svim popratnim projektima koje vodi paralelno s QOTSA. Novi album “Era Vulgaris” samo podebljava cijelu priču o ‘padu’ benda, jer ne žare onom energijom kojom su palili prije pet-šest godina.

    U tu priču se uklapaju i hokejaške izmjene u bendu s kojima se izgubila međusobna kemija. Prigodom svakog snimanja albuma ili kretanja na turneju, izmjeni se cijela postava benda pa više ne znaš koga možeš očekivati pošto se na svakom instrumentu promjenilo barem petorica glazbenika. Ipak, najbolja je bila ‘ona’ kombinacija s Homme-Oliveri-Lanegan-Grohl, ali nju smo imali prilike, nažalost, samo slušati na albumu “Songs For The Deaf”.

    Muziku podržava

    Peti po redu album “Era Vulgaris“, donio nam je ponovno mnogo novih lica, ali i nešto promjenjeni zvuk u odnosu na ono što smo od njih navikli. I dalje se poigravaju hard rockom pomješanim s punkom i rock, ali u nekoliko trenutaka zvuči vrlo ‘softy’, bez onakve žestoke i nabrijane atmosfere koja je bila uvelike karakteristična za QOTSA.

    Neke su pjesme vrlo sanjive za što je većinom kriv falsetiran vokal Hommea, ali nije ni to neka (prevelika) mana, nego jednostavno ‘fali mesa’ gotovo svakoj pjesmi. Očito je da nedostaje ludost Nicka Oliveria i mračan glas Marka Lanegana.

    Zna Homme da je lakše furati brand kao što je Queens Of The Stone Age, nego da kreće sve ispočetka, jer svaki ‘normalan’ bend bi se na njegovom mjestu raspao već barem tri puta (ok, ne bi, i Gallagheri u Oasisu imaju isti princip). Možda je ovim albumom pokazano da dolazi ‘početak kraja’ za QOTSA.

    Bilo kako bilo, na ovom albumu su pozvane i mnoge zvijezde da spase cjelokupnu situaciju, ali su one toliko zakamuflirane da se njihov utjecaj gotovo niti ne primjećuje. Najbolji primjer za to je “Sick, Sick, Sick” u kojoj gostuju Lanegan i Julian Casablancas iz The Strokesa. Pjesma nalikuje kao hibrid “No One Knows” i “All My Life” Foo Fightersa samo što ima mnogo lošiji refren, a vokal Casablancasa je toliko neprimjetan, da mi se sve čini da je napisan samo radi dodatne reklame. U sličnim ulogama su i Billy Gibbons iz ZZ Topa i Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa.

    Središnjica albuma je napunjena najboljim pjesama. Tu su “Misfit Love” koja ‘rockija’ kao iz najboljih bendovih dana, “Make It Wit Chu” koja je najpopičnija, kao neki zarazni soul-blues kojeg su zajedno sklepali Clapton i Zuccherro, dok je “3’s & 7’s” snažan rock ukrašen žestokim rifovima i falsetiranim refrenom.

    Ostatak albuma kvalitetom dosta kaska za ovim draguljima, što pojačava dojam da QOTSA nema više snagu od prije par godina. Mnoštvo balada ukrašenih tek s nekoliko žešćih rifova uz falsetirani Hommeov glas prevladava albumom što je veliki pad u odnosu na standard benda. Kad se naniže toliko takvih pjesama jednu za drugom, još se bolje uočava kriza, a album postaje slabije prohodan. Ipak, u svakoj pjesmi se može pronaći neki detalj koji bi ih mogao podići iznad razine prosječnosti, ali neprestano bljedilo i beskrvnost ih uništava.

    Ukupno gledajući, album je dosta veliko razočaranje, ali ipak još ‘drži vodu’ i da se ne zovu Queens Of The Stone Age, možda bih mu dao i nešto bolju ocjenu. Ovako, nikako ne mogu nagraditi prosječnost u koju je bend zapao, a slijedećim izdanjem (ako uopće dođe do njega) vidjet ćemo što će biti s jednim od najzanimljivijih bendova u 2000.; hoće li se definitivno raspasti ili vratiti staru poljuljanu slavu.

    Nema veze što album nije izvrstan kao njegovi predhodnici, važno je da nam ga dolaze predstaviti uživo, a možda i pjesme u live izvedbi mnogo bolje zvuče. Tu će se emocije pomješati sa starim hitovima, pa će zajednički miks donijeti mnoštvo osmjeha na lica mnogih fanova.

    0 Shares
    Muziku podržava