Lady Gaga: Podsjetnik na umjetničku slobodu

Nakon svih ovih godina i dalje objektivno ne znam tko je Lady Gaga. Svaka era stvaralaštva nudila je obećanje neotkrivene ranjivosti enigmatske kantautorice, ali imam osjećaj kako je postojao strah ili puka nemogućnost od potpunog prepuštanja svojoj umjetnosti. Čovječnost se prezentirala u komadima slagalice, nikad fluidno, uvijek suzdržano, prisutno u nekoliko aspekata kompozicije, povučeno u drugima. Spomenuti pojam ljudskosti trebao bi se izjednačiti s konceptom iza djela – tada bi moje polazište trebalo biti nešto jasnije. Zamisao ću nadalje elaborirati u naknadnim paragrafima, no trenutno je bitno dobiti dojam o tom singularnom, perpetualnom nedostatku jedne Stefani Germanotte. Iskreno, teško mi pada mirenje zaključaka iz spoznaje – možda se ipak radi o dokazu sposobnosti ili pak o potvrdi očigledne nedorečenosti.

Usprkos porivima za singularnim ekstremom, istina leži negdje u sredini. Retrospektivnim pogledom na cjelokupnu diskografiju jednostavno je utvrditi značaj i utjecaj kojeg ima Lady Gaga, no cijela priča žudi za malo nepristranosti. Kod sličnih glazbenika nije dostatno pričati isključivo o pjesmama kao samostalnim jedinicama već je potrebno istražiti predočenu ludost i ekstravaganciju, ideju koja bi svemu stvorenom trebala dati određeni smisao. U sukobu s mnogim pasivnim promatračima, vjerujem kako su modne i kreativne odluke vrhunca ekscentričnosti bile prirodni nastavak jedinstvene ekspresije. Problem nastaje zbog prividne suzdržanosti! Koliko god čudno zvučalo, mislim da Lady Gaga svojim radom nikad nije išla dovoljno daleko. Iako su pompoznost i teatralnost nedvojbeno satkali legendu moderne zabave, konačna umjetnost mi se iz prethodnog razloga uvijek činila donekle plitko i neadekvatno.

Navedeno mogu ukratko pojasniti, ali prvo malo konteksta! Koristeći pastiche i ironiju, Lady Gaga je prvijencem “The Fame“, pratećim EP-em “The Fame Monster” te kasnijim “Born This Way“, uz humor i osviještenost, vratila kredibilnost pop glazbi usporedivši ju s visokom umjetnošću. Odvažnost je bila potkrijepljena instrumentalnim odabirima (electropop) koji su daljnjom eksperimentacijom direktno utjecali na moderni krajolik – od krajnosti Charli XCX i PC Music skupine do nježnijih zvukova Carly Rae Jepsen. Nažalost, tri projekta prosječnim jezikom opisuju zamamnije ideje, rijetko ispunjavajući željeni potencijal. Bivalo se u stalnom stanju grebanja površine, odbijajući napraviti rez kroz krvavo meso sve do kostiju. Koncept je konačno bio sveden na omot oko inače solidnih pjesama – ponekad i izvanrednih. Bili su nam predstavljeni svjetovi o kojima slušanjem nismo mogli saznati ništa novo!

Iako kritiku mogu direktno povezati s najnovijim izdanjem, htio bi navesti primjer uspješnog ostvarenja ideje kroz samu muziku. Janelle Monáe je na “The ArchAndroid“(kao i na ostalima) publici omogućila pristup novim informacijama o zatečenom svijetu slušanjem svake sljedeće pjesme. Skladbe su međusobno složene poput scena u filmu gdje se njihovom izmjenom dolazi do prvotno nepristupačnog znanja, pritom ne oduzimajući od kvalitete pojedine kompozicije. Možemo lako definirati kakvim se ulicama šeće Cindi Mayweather, narav političkog ambijenta te u koje se doba dana odvija zaplet bez eksplicitnog objašnjenja istog. Glazba u ovakvim slučajevima treba graditi prostor radnje te dozvoliti doživljaj tog prostora. Koncept mora biti saglediv, a ne prolazan i nedorečen. Lady Gaga to ne može postići!

Najhrabriji konceptualni korak došao je u obliku trećeg studijskog albuma, podcijenjenog “ARTPOP-a“. Miljama od savršenog, produkt je vješto predočio ispraznost visoke umjetnosti te impresivno koristio ideale bezdušnosti, nesadržajnosti i larpurlartizma na izrazito samosvjestan način. Sve je bilo toliko apsurdno i pretenciozno, a istovremeno prizemljeno i ovisno o uznemirujućim zakrpama umjetničine psihe. Genijalno! Nedostaci leže u usputnim lošim pjesmama te u stilskom isključenju zadnje trećine. Opet, falilo je par koraka u ispravnom smjeru. “Joanne” je bio nježan predah nakon kulminacije kaosa, most prema osiguravanju kojekakvog ekvilibrija. Suzdržana rock i country instrumentacija ugađala je temama obitelji, ljubavi, spiritualnosti te pronalasku mjesta pod suncem, a odsutnost sveobuhvatnog koncepta i pirotehnike bila je nužna (zahvalna) odluka. Iako ne izuzetan rad, njegova toplina i uključivost čine ga magnetičnim.

I napokon stižemo do najnovijeg proizvoda. “Chromatica” je dugoiščekivani solo projekt, najavljen kao povratak na staro. Puno karakteristika potvrđuje definiciju – od gustih elektroničkih poteza opijenih utjecajima dance glazbe osamdesetih/devedesetih do pisanja koje ponosno iznosi nesigurnosti i rane velikana industrije, “Chromatica” zaista može opravdati tvrdnju najintimnijeg djela diskografije dotične. Premda govorimo o čistom elektropop uratku, s uočljivom neprisutnošću balada, opus se čita poput kolaža ispovijesti podijeljenog u zasebne etape različitih usmjerenja. Svaka pjesma pruža, kroz ponovno proživljavanje i savladavanje određene brige, priliku iskoraka iz područja tištanja. Iako se neosporno piše o objektima pregledne depresije, album predstavlja iscjeljenje te posljedično opravdava ‘sretnu’ narav. U suštini, radi se o prijelazu iz jednog stanja u drugo! Novo stanje metaforično je preobraženo u planet Chromatica, mjesto na kojem vlada generalno zajedništvo, prihvaćanje i ljubav.

Produkcija je, u jednoj riječi, sjajna! BloodPop i ostali suradnici skrojili su slojevite tokove retro elektronike s mogućnošću proizvoljne ekspanzije zvuka, kao i pokojih klaustrofobičnih udaraca. Glazba je svestrana do točke oslobađanja svega ostalog – dozvoljavanja vokalu, efektima, tranzicijama apsolutnu slobodu izražaja. Česti house grooveovi, eklektične synth linije, pametno postavljene harmonije i usklici (“Rain On Me”) postaju šećerom za uši. Audio mixing se također može smatrati uspješnim (uz usputnu smetnju) – čujnost pojedinih instrumenata te detaljnost izrade su pohvalni. O vokalu nemam što reći! Neprestano gromoglasan, ali kontroliran, glas Lady Gage ne prestaje oduševljavati. Pripjevi na “Fun Tonight”, “Enigma” ili “Replay” provode strahopoštovanje kroz kralježnicu, gdje i nasilan udarac odiše senzibilnim kvalitetama, a raspon je dodatno demonstriran na “Alice”, “Sour Candy” te “911”.

Dispozicija kompilacije poprilično je jednostavna, odijeljena u trećine pregrađene orkestralnim interludijima (“Chromatica I, II i III”). Pa krenimo! Sam uvod “Chromatica I” i “Alice” divan su pogled u raskoš i opseg novog pejsaža te savršen temelj za daljnju progresiju. Vokal je nepokolebljiv, hook uvjerljiv, a izvedba suzdržana, puna boli i odlučnosti. Ako uzmemo prethodni paragraf za činjenicu, ovo je začetak Chromatice, ideološkog eskapizma. Naredni trenuci, “Stupid Love” i “Rain On Me” propituju mogućnost bijega iz pojedinih okova uz pomoć ‘ljubavi’. Mada se “Stupid Love” čita kao prosječna ekshibicija talenata, “Rain On Me” obgrljuje životna razočarenja, pritom slažući prosti banger. Na “Free Woman” Gaga se odriče stigme žrtve seksualnog napastovanja, što je pozitivno, no izostanak zanimljivijih komponenti strukture joj ne čine dobro.

“Fun Tonight” himnička je pop pjesma strpljive gradnje, veličanstvenog višedijelnog refrena i trijeznih misli koja s “Chromatica II” i “911” čini najsnažniji dio albuma. “911” ima osvježavajuće suvremen zvuk, preplavljen utjecajima modernog elektro popa, gdje jačina ne leži nužno u eksplozivnosti već u hipnotičkom suživotu melodije i ritma. Usputno, prijelaz između gudača “Chromatica II” i pulsirajućeg beata “911” jednom je riječju orgazmičan. Nakon toga prelazimo u pomalo čudno područje varirajuće kvalitete. “Plastic Doll” i “Enigma” djeluju neupečatljivo na ovakvom projektu, usprkos davno navedenim općim prednostima, dok “Sour Candy” zaigranošću razbija ranije uspostavljene predispozicije. Posljednja skladba druge etape možda je i najbolja na djelu. “Replay” nudi nestvarnu amalgamaciju prenapuhanog izričaja i konkretne supstancije (tegobe PTSP-a) koja ne posustaje niti na atomskoj razini. Sav taj disco i groove – krasno postignuće!

Nažalost, završna trećina problematičnija je od ostalih! Jako mi se sviđa struktura i emocija iza “Sine From Above”, no s mixom nešto ne štima. Instrumentacija sporadično zvuči prigušeno i zasićeno, a kod preklapanja glasova Gage i Elton Johna dolazi do neujednačene mase buke. “1000 Doves” daleko je najslabija pjesma u mnoštvu s nepostojećim hookom i zaboravljivim ostalim dijelovima, dok “Babylon” – hvala bogu – stvar zatvara na dojmljiv način. Pametno pisanje, “Vogue” inspirirani odjeljci, teksturiranje vokala itd.., jebeno je dopadljivo. Na kraju bi trebao donijeti nekakav zaključak. Pa, olakšao sam si posao podužim uvodom u samu recenziju. Najveća kritika koju mogu dati jest da album pati od problema koji opterećuje većinu njegovih prethodnika – nepotpunost, nedorečenost i ostali puno puta ponavljani opisi.

Razumijem da je Chromatica utočište, mjesto stvoreno radi sigurnog odvijanja rituala ispovijedi, no mi (slušatelji) svjedočimo obredu izvana, bez pristupa samom prostoru, što zna biti iznimno frustrirajuće. Sve o čemu Gaga pjeva je intrigantno i zanimljivo (ponekad suviše banalno), ali nedostaje informacija za razvitak zdrave percepcije o mjestu koje je navodno temelj cijelog djela, istoimenom svijetu. Koncept je u suštini brutalan, ali neizveden i nedorađen. Glupo bi bilo tvrditi kako u umjetnost nije uložen dovoljan trud, premda bi bili bliže istini kad bi rekli da Gaga naprosto nije na toj razini sposobnosti. Unatoč svemu, “Chromatica” je evidentno uspješan projekt koji stoji među najboljim izdanjima dotične. U ovom slučaju, lako je biti na mojem mjestu, pišući kritike na račun tuđih suza – ali takav je život!