Kuc kuc

Nisu mogli izabrati bolju pjesmu za otvaranje albuma od “Fake Empire“. Počinje samo s klavirom, da bi se zatim uključio glas Matta Berningera, polako svi ostali, uključujući i puhačku sekciju, i nakon tri minute i dvadeset sedam sekundi nečeg tako sjajnog – kupljen si.

Na leđima si sa sve četiri u zraku dok te netko škaklja po trbuhu. Ne znam što tom čovjeku ne biste povjerovali kad pjeva na način na koji pjeva. Recimo, Jehovini svjedoci bi sigurno sve dali da ga dovedu u svoje redove.

Vjerojatno je kad je bio dijete dobio značku kao najbolji prodavač kolačića po kućama (znate ono iz filmova, mali Johnny štedi za… ne znam, papirnatog zmaja ili što već mala djeca žele, i onda mu mama kaže: “Johnny, ako želiš tog zmaja morat ćeš si ga zaraditi”, i onda Johnny velikim vlažnim očima… ma, znate.)

Ostali članovi su, zanimljivo, dva para braće: Aaron (bas, gitara) i Bryce (gitara) Dessner, te Bryan (bubnjevi) i Scott (gitara, bas) Devendorf. Na ovom albumu im se na pjesmama “Ada” i “Racing like a Pro” pridružio Sufjan Stevens. Bend je nastao 1999.

The National i na ovom albumu odlikuju odlični tekstovi (primjer iz “Guest Room“: “They’re gonna send us to prison for jerks/ for having vague ideas of the way to turn each other on again“, ili iz “Mistaken for Strangers: “Oh you wouldn’t want an angel watching over you?/surprise surprise, they wouldn’t want to watch“).

Ovdje su instrumentalno mirniji i zvuk albuma je ujednačeniji od npr. “Sad Songs for Dirty Lovers”, na kojem su najviše eksperimentirali sa zvukom. Osim “Fake Empire”, album ima još nekoliko pjesama koje se odmah ističu, kao što su “Slow Show“, “Apartment Story” (znate one dane kad ne želite van iz sobe, i slučajno imate još i dragu osobu uz sebe, i slučajno imate još i liniju uz tu osobu? Eto pjesme o tome), te spomenuta “Mistaken for Strangers”. Meni su posebno drage još i “Ada” i “Gospel“.

Posljednji album The Nationala je prvi koji sam čuo. Toliko je dobar prvi spoj da poželite otići i na sljedeći, što sam i učinio poslušavši sve njihove albume (osim EP “Cherry Tree” iz 2004), i nije se dogodilo ono što se prema statistici obično dogodi (nakon dobrog prvog spoja, doznate da druga osoba u slobodno vrijeme utapa psiće, ne diže se staricama u tramvaju i slično), nego su ispali još i bolji.

“Boxer” je dobio ocjenu četiri i pol isključivo stoga što su mi ostali albumi, “The National”, “Sad Songs For Dirty Lovers” i “Alligator”, još bolji. Zato otvorite Johnnyu i uzmite taj kolačić.

Tekst: Filip Peruzović