Krug kao simbol sjena sudbine

    1605

    Amorphis

    Circle

    Datum izdanja: 19.04.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast / Maldoror

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Shades Of Gray
    2. Mission
    3. The Wanderer
    4. Narrowpath
    5. Hopeless Days
    6. Nightbird’s Song
    7. Into The Abyss
    8. Enchanted By The Moon
    9. A New Day

    Dva desetljeća duga je diskografska povijest jednog od najuspješnijih finskih bendova uopće i u tom je periodu, počevši od 1993. i antologijskog “The Karelian Isthmus”, Amorphis stigao do jedanaestog studijskog albuma.

    Drugo izdanje “Tales From The Thousand Lakes” (1994.) s Pasijem Koskinenom bilo je prekretnica u karijeri benda koji je s godinama postajao sve uspješniji. I tako sve do “Far From The Sun” (2003.), najrockerskijeg albuma benda koji je do tada imao, rekli bismo, pravilan evolucijski ciklus.

    Ipak, mnogi su to izdanje doživjeli praktički kao izdaju Amorphisovih ideala, kao totalni izostanak inspiracije, krah i lutanje, uskoro je otišao Pasi, a bend se našao u nezahvalnoj poziciji da traži novog pjevača. Tomi Joutsen iz Sinisthre gotovo da je bio idealno rješenje, a prvi album s njim, “Eclipse” (2006.), na tragu najranijih djela, čini se još i danas jednim od najboljih albuma Amorphisa. No nakon toga, uslijedila su tri koja su se ne samo ponavljala, nego gotovo natjecala koji će biti sličniji onome prije sebe, a svaki novi zvučao je sve istrošenije, dosadnije, pa i komercijalnije. Čak se činilo da Amorphis jako stremi ka tome da napravi pjesme sa što više jeftinih radio-friendly ritmova.Četiri albuma u pet godina očito je bio prevelik zalogaj za bend, no isto tako izgleda da ih je (ili nas je) sve skupa zanio “Eclipse”, pa se mislilo da je izvor ideja opet neiscrpan, a ispalo je da bi se od pjesama s tri albuma nakon toga mogao ‘sklepati’ tek jedan dobar. I to nije baš bilo ohrabrujuće pred početak rada na novom albumu, no ipak, ispalo je bolje od očekivanog. Neke su se stvari više, neke manje, ali u suštini, dosta se toga promijenilo. Prije svega, nakon dugo godina promijenjen je producent, pa se tako sada radilo s Peterom Tägtgrenom, čiji je sjajan osjećaj za produkcijsku nivelaciju iznjedrio i nekako putem zagubljenu naturalnu mističnost i melankoliju.

    A bend koji je u glazbenom smislu najviše proslavio, ili bolje reći ispromovirao finski nacionalni ep “Kalevala”, ovoga ju je puta zaobišao, te se tekstopisac Pekka Kainulainen pozabavio nekim drugim temama. Konkretnije, priča je to o osobi rođenoj s lošom karmom, koja konstantno ima osjećaj da je autsajder u društvu i kao takva ima jak potencijal da stalno bude marginalizirana. No nakon proživljenih nemira, kriza i nesreća, ona u sebi pronalazi snagu, prigrli prigodu da se uhvati u koštac sa svojim životom i promijeni svoju sudbinu.

    Muziku podržava

    Dakle, u tekstualnom dijelu album ima jak naglasak na dramaturgiju, a u glazbenom kombinira gothic, doom, death uz ponešto progresive i malo black metala s produhovljenim folk melodijama i dubokom melankolično-depresivnom atmosferom. Odnosno, Amorphis ponovno zvuči onako kako se od njega očekuje – konkretno, razborito, ozbiljno, mračno, elegantno i – graciozno.

    Circle” definitivno nema količinu zaraznosti kao “Silent Waters” (2007.) ili “Skyforger” (2009.), pa čak i nešto razvučeniji “The Beginning of Times” (2011.), no zato je puno atmosferičniji, izravniji, rekli bismo i energičniji, teži, dijelom i agresivniji i zvuči klasičnije – amorphisovski.

    Na neki način, za “Circle” možemo reći isto kao i za “Eclipse”, a to je da su se njime vratili korijenima kroz jače strukturalne forme, depresivniju atmosferu ili kompliciraniji instrumentalni rad kakav se u najvećem dijelu nije osjećao na prošlim albumima. Album djeluje kao čvrsta cjelina, sa sličnim, a opet toliko različitim, složenim pjesmama s puno sivo/tamnog dramatičarskog ugođaja u kojem se s vremena na vrijeme ukazuje i pokoja zraka svjetlosti. Također, vrlo je jak naglasak na etno/folk melodije koje ga čine autentičnijim, krasi ga i poliritmičnost, kontinuirani epski naboj, a efektni interludiji naglašavaju njegovu duboku, misaonu stranu.

    Tomijevi vokali nešto su što je najveći kontinuitet svih albuma otkako je u bendu, zvuče doista impresivno, bilo da pjevaju grublje clean izvedbe sa značajnim obujmom melodijskog izražavanja, teške death/doomerske, divlje rike ili pak emocionalne dijelove, a ponekad djeluju i izrazito iskreno, mekano i dirljivo. Pogotovo u refrenskim segmentima. Gitarski riffovi u najvećem su dijelu zarazni, iako zamračeniji, na momente su heavy/gothic posloženi, kao i težih doom formi i njihovo povremeno ponavljanje i predvidljivost mogla bi biti ozbiljnija zamjerka albumu. No po pitanju gitarskog rada ne treba izostaviti intrigantnost u solo izvedbama, pa se gitarski rad u kompletu može doživjeti barem dobrim.

    Mraka ne nedostaje ni u ritam sekcijama, s time da se bas ipak mogao malo više eksponirati, dodatno zamračiti ili produbiti atmosferu, jer i za njega ima dovoljno prostora. A na sjetno/epskom ugođaju rade i decentne klavijature, koje se osim u klasičnim, atmosferičnim pratećim izvedbama ističu i u onima koje bismo mogli opasno približiti orkestralnim formama. “Shades of Grey” tipična je bendovska pjesma ranijih perioda sa žestokim, ali sporim početkom uz growl vokale, himničnim dark refrenom i melodičnim solom, “Mission” je moćna pjesma s teatralnim početkom klavijatura i riffa, snažnim i agresivnim bubnjem, privlačnim refrenom, puno melodija i obavijena jakom folk atmosferom.

    Narrowpath” je pjesma s najviše folk utjecaja koji kreće već od samog početka uz flautu i fini je melodični dark rock/metal naslov, a jedna od najmračnijih je “Nightbird’s Song“, koja u početnom dijelu razigrava solo, bas i klavijature, u nastavku se pretvara u agresivni broj s dominacijom growl/scream vokala, koji je, skupa sa sirovijim riffovima, približavaju blacku, iako joj ne nedostaje melodijskog izražavanja i emotivnijeg interludija s folk melodijama.

    Hopeless Days” ubraja se u red žešćih pjesama s kontinuiranim obračunom vokala i instrumentalija, a “Enchanted by The Moon” pjesma je s najjačom doom podlogom. Jedna od razrađenijih je “A New Day“, kojoj je uvod folk atmosfera s akustikama, na momente možda djeluje premekano, s heavy/dark/pop ritmovima, ali i jakom skandinavskom atmosferom u klavijaturama, teškim riffovima, sjetnim pjevanjima u svim tonalitetima, otužnim solom i pianom, te saksofonom u finalnom dijelu i jedna je u nizu jako dobrih pjesama.

    “Circle” je album uz kojeg će se sigurno zaboraviti neki promašaji benda iz bliže prošlosti, više vremena i misli posvetiti albumima iz ’90-ih. i nekoliko puta spomenutog “Eclipse”. Odnosno, ovo bi bio album kojeg bi daleko prije mogli (i trebali) prihvatiti fanovi Amorphisa iz najranijih razdoblja, koje ne isključuje ni albume tipa “Elegy” ili “Tuonela”. Iako, ne treba dvojiti da će ga i mlađi fanovi u najvećem dijelu s veseljem prigrliti.

    Muziku podržava