Kršćanski ekstremist s najneekstremnijim rezultatom

Možeš ti snimiti sto albuma, ali Amerika je takvo mjesto da te se primijeti tek kad napraviš nešto, recimo, bizarno.

Sjećate se onog ‘skandala’ kada je u javnost izašla informacija da se
pjesme Metallice puštaju kako bi se mučilo zatvorenike u Guantanamo
Bayu. Metallica je zatražila da se njihov radi više ne zloupotrebljava
na takav način, pa su se našli spasitelji!

Navodno su dečki iz Demon Huntera, inače veliki Kršćani, velikodušno ponudili svoje strofe i kitice. Stvar je otišla tako daleko da se vojnik koji je, isto tako navodno, usmrtio Bin Ladena hvalio s činjenicom da je za to vrijeme slušao Demon Hunter i nosio njihov prišivak na uniformi. I eto vam jedne pro-američke priče dovoljne da tek njihov sedmi album “Extremist” dopre do širih metal i rock krugova.Kršćanski metalcore im je najčešći opis, ali melodije i atmosfera kojom “Extremist” obiluje već neko vrijeme im lijepi i etikete zastarjelog post-grungea i nu-metala iz doba 2000. godine. Ipak, apsolutno ništa nije mirisalo na to kada se začuo teški i turobni zvuk uvodne pjesme “Death“.

No, onda je krenula tipičnost. Tipičan heavy ritam i metalcore prekidi na “Artificial Light“, tipične melodije koje prizivaju Throwdown ili Ill Nino, tipičan nu metal zvuk i Staindovski refren na “What I’m Not“, tipična nu-metal balada “The Last One Alive” na pragu Colda i Sevendusta, pa opet nježno i Lacuna Coilovski na “I Will Fail You“, ali, na ovoj stvari valja se malo zaustaviti.

Iako u svim spomenutim žanrovima i bendovima nema ništa loše, ova pjesma zbilja kroz svih svojih 5 minuta tone sve dublje i dublje. I predvidivošću i kvalitetom. A nakon toga, ni album više nije ono što je mogao biti.

Poveznice s Five Finger Death Punch i sličnim grooverskim modernih hardcore bendovima prisutne su samo kad se začuje grublji vokal i neki neloš riff, ali pored nekoliko fillera, sve se zatvara pjesmom “The Heart of a Graveyard” koja pred uši stavlja, niti manje niti više – Him! Uštopani rifovi, duboki vokal i jako popastična melodija.

E, sad može li se od svega toga složiti album kojem slušatelj vjeruje radi konstante, konzistentnosti ili neke kvalitete? Teško. Čovjek bi mislio da su kroz 15- ak godina shvatili što mogu, što ne mogu, što valja, što ne valja. Ali oni su očito samo shvatili što danas prolazi, a što ne.