Kroz maglu do uskrsnuća

Krenulo je to doista poput lavine prije desetak i štogod više godina, pa se malo satralo, prikrilo i sakrilo, pa se sada, nakon određenog vremena – opet vratilo.

Invazija talijanskih symphonic-power metal bendova po uzoru na Rhapsody očito je opet uzela maha. Fogalord je još jedno novo ime na talijanskoj metal sceni koje inspiraciju crpi iz najranijih radova svojih popularnih zemljaka, a “A Legend To Believe In” mu je nastupni album. Problem kod ovakve vrste metala je u tome da pravu inspiraciju odavno ne može naći ni sam Rhapsody (ili Rhapsody Of Fire), a kamoli njegovi klonovi, kojima se pridružio, eto, i Fogalord.Phantasy svijet očito je neiscrpna tema kojoj se nije mogao oduprijeti ni Fogalord, pa je i ovo konceptualni album takve tematike, koji je napisao pjevač/klavijaturist Danny All. Tekst govori o ratovima u maglovitoj zemlji, a baziran je na povijesnim činjenicama, vezanim uz Dannyev rodni grad, Carpi, koji je 752. osnovao Aistulf, kralj Lombardije. Glazbeno pak se radi o, već spomenutom, symphonic-power metalu s jakim simfonijskim pristupom, općenito vrlo snažnim utjecajima klavijatura, nešto synthova, obilnim gitarskim radom s poprilično potrošenim riffovima, ali zato svježim solo dionicama, te ‘gromovitim’ bubnjevima i probitačnim basevima.

Nekako je nepisano pravilo da ovakvi bendovi najviše problema imaju s vokalima, slično je i ovdje, Danny muku muči s povišenim intonacijama, pa se stoga osjeća da su izbjegnute koliko god se moglo, a dopunjavanje sa ženskim, naročito zborskim izvedbama, čini ih, u generalnom pogledu, sasvim dobrim segmentom albuma. Iako, mora se reći da mu sasvim dobro idu izvedbe u mirnijim i srednjeritmičkim pjesmama, pogotovo na mjestima gdje se preklapaju s folk melodijama. Očekivano, album ima izraženu, teatralnošću obavijenu srednjevjekovnu epsku atmosferu, sa znatnim utjecajima folka, koji, baš kao i nekoliko kraćih, orkestralijama nabijenih numera, sprečavaju priču da ode u epsku širinu i da se ‘raspekmezi’.

Svu dramatičnost naglašava već uvodni intro “Follow The Fog” s jakim utjecajima folka, onomatopejom grmljavine, borbe, pa ratničkih bubnjeva, zbora i orkestralija, a “At The Gates Of The Silent Storm” tipičan je sympho-power naslov s problematičnim vokalima u visinskim izvedbama, izraženim klavijaturama i jako dobrim solažama. “The Fog Lord” je sličan naslov, s puno brzine, ali i u gitarskim riffovima zagubljenim glavnim vokalima, kojima za malo raskošniji dojam pred kraju pomažu soprano i orkestralije.

Orkestralni početak, romantičarska atmosfera i finale uz folky melodije flaute nalazimo u srednjeritmičnoj “The Scream Of The Thunder“, “A Day Of Fire” je izrazito hladna pjesma s heavy-power podlogom uz snažne gitare i klavijature, te sporiji dio obilježen epskim solom, folk melodijama i totalno dramatičnim pjevanjem. Borbeni instrumental “Strength Of The Hopeless” uz zvuk gajdi pretače se u srednjeritmičnu “The March Of The Grey Army“, u kojoj se za prevlast u kontinuitetu bore gajde i riffovi. Finalni ep “Of War And Resurrection” u početnom je dijelu sporiji, da bi do polovice dominirao brzi ritam s riffovima i presiljenim vokalima, a nakon orkestralnog interludija slijedi sporiji dio s distorziranijim gitarama, pa srednji i brzi power s puno solaža, a odjava stiže uz žensku naraciju i bogat orkestralni opus.

Uglavnom, Fogalord je napravio pristojan album, ali ipak nije razbio standardnu talijansku šablonu symphonic-power metala i teško da će izaći izvan krugova ljudi koji uživaju u takvoj glazbi. Srećom po njega pa tako nešto u Italiji još uvijek dosta dobro prolazi, no u širim razmjerima, teško da mu se može predvidjeti ozbiljniji uspjeh. Naravno, isključimo li fanove koji uživaju u ovakvoj glazbi, bez obzira s kojih meridijana i paralela ona dolazi.