Kronike bezidejnosti

Kada bi me netko pitao kako bih najkraće, jednom riječju, opisao ovaj album, rekao bih mu – nezanimljivo. No krenimo ipak nekim logičnim redom, pogotovo stoga jer je ovo više ili manje nepoznat bend.

Falchion nam dolazi s juga Finske, a 2002. godine ga je osnovao sadašnji član Korpiklaania, harmonikaš Juho Kauppinen, a tada je imao samo 15 godina. Tri godine kasnije izašao im je prvi album, a nakon njega u bend dolazi još jedan član Korpiklaania, bubnjar Matti Johansson.

Iako bi se temeljem ovih podataka možda moglo nešto tako pretpostaviti, Falchion zapravo, gotovo da i nema dodirnih točaka s Korpiklaaniem. Naime, članovi Falchiona vole za sebe reći da sviraju mješavinu death, progressive, thrash i folk metala.

No ne bih se s time u potpunosti složio, i to prvenstveno zato što na ovom albumu nisam čuo nikakvih folk utjecaja, te mi stvarno nije jasno zašto ovo ‘gurati’ u folk. Prije bih rekao da se radi o nekakvom melodic death metalu s dosta utjecaja progresive i black/thrasha.

Zapravo jedino što je zajedničko Falchionu i Korpiklaaniu osim ova dva člana jest tour bus. Naime, u razdoblju od 2005. do 2007. zajedno su svirali na preko 150 koncerata.

No vratimo se natrag na album. Često se u zadnje vrijeme spominje evolucija nekog benda, muzički napredak ili sazrijevanje, ali, kako mi se čini, kod ovih dečkiju to baš i ne ide tako već suprotno, laganim korakom unazad.

Album već na prvo slušanje ne zvuči baš uvjerljivo, a kada se samo malo ‘zagrebe ispod površine’, loše stvari dolaze do još većeg izražaja.

Cjelokupan zvuk albuma je dosta loš, prigušen, činele se čuju, u najmanju ruku čudno, moglo bi se reći nekako šuštajuće, dok su gitare često prenaglašene i nepotrebno u prvom planu, što može prilično iritirati slušatelja.

Zato mislim da na ovom albumu, koji se sastoji od devet pjesama trajanja 48 minuta materijala, ne čuje apsolutno ništa novoga. Pjesme zvuče kao kopija jedna druge, svaka počinje nekom dosadnom, stotinama puta ‘prožvakanom’ gitarskom melodijom.

Falchion će se nesumnjivo morati jako potruditi želi li ‘isplivati’ na površinu, jer kako se sada čini, trenutno su ispod prosjeka ovog žanra pa ne vidim kako bi mogli privući neku veću pažnju publike nastave li ovako.

Jedine svijetle točke albuma, osim činjenice da smo naučili kako harmonikaš Korpiklaania može i growlati (pitanje je koliko kvalitetno), su dvije ‘instrumentalke’. Peta po redu, “Desert Breeze“, a pogotovo predzadnja, “Mayhem Machine“, ipak nešto malo iskaču od ostalih pjesama.

U njima su gitare i dalje u prvom planu, ali izostankom vokala nemate dojam da se vokali i gitare bore ‘tko će biti šef’. Zato možda i ne bi bilo loše da razmisle o ideji da postanu instrumental bend.

‘Zadrtim’ fanovima bendova kao što su recimo Norther, Kalmah i njima slični, na koje možda upućuje recenzija, ipak ne bih preporučio ovaj Falchionov album, već radije prvi, “Legacy of Heathens” pa tek ako im se taj svidi, neka pokušaju opet s “Chronicles of The Dead”.