Krleža naše pop-kulture

Kako se godine talože, tako postaje sve jasnije: umjetnički dosezi i umjetnička osobnost Arsena Dedića toliko su sveobuhvatni da ih jednostavno nije moguće zaobići niti u najpovršnijem prikazu bilo kojeg segmenta masmedijske kulture u nas. Još kraće i preciznije kazano, Arsen Dedić je daleko najznačajnija i najprezentnija pojava čitave naše moderne popularne kulture.

Riječ je o konstataciji koja ne bi smjela biti sporna za bilo kojeg (iole prisebnijeg) promatrača ovdašnje kulturne scene u posljednjih pola stoljeća.

Ukoliko navedena tvrdnja ipak zvuči donekle dramatično, razlog za to leži u jednoj drugoj činjenici, na koju konačno valja skrenuti pažnju: Dediću se status ‘prvoga među svima ostalima’ u našem pop-kulturnom univerzumu javno i glasno nigdje ne ističe, barem zasad.

Takav izostanak zasluženog (javnog) prepoznavanja sasvim je nejasan i zasigurno predstavlja jedan je od najneobičnijih, pa i najnepravednijih fenomena naše skromne kulturkritike.

Upravo zahvaljujući njemu, naime, Dedić je u svijesti prosječnog čitatelja novina još uvijek neraskidivo povezan s referencom ‘našeg najvećeg i najvažnijeg šansonjera’ – što nije netočno, ali je nedostatno u jednakoj mjeri kao i konstatacija da je, primjerice, Woody Allen samo ‘vrsni pisac humoreski’.

Pritom dakako nije nimalo dvojbeno da je upravo Arsen neumitno otvorio prolaz šansoni (ili njenoj najsrodnijoj mogućoj formi) na materinjem nam jeziku. Ono što hrvatskoj kolektivnoj svijesti, međutim, uporno izmiče, nije šansona već – upravo suprotno – sve ostalo što nam je akademski glazbenik, pjesnik i slikar Dedić podario od objave prve poezije “Parobrod Rex” u splitskom časopisu Vidici 1958. godine.

Dedićev golemi rad, naime, osim ‘šansonjerskih ploča’ sadrži jednako važne komponente poput poezije, glazbe za djecu, pa čak i malo znane dragulje ‘folklorne’ tematike; malo je poznato kako je upravo on autor i nekih pjesama koje su u kolektivnoj svijesti upamćene kao ‘narodne’ upravo zbog njihove svepoznatosti, kao primjerice “Maškara”, ili vječne “Vratija se Šime” (činjenica pak da se ove iznimne pjesme u pravilu propušta pripisati njihovu autoru, još je jedan argument u prilog teško objašnjive omerte što okružuje nemjerljiv Dedićev autorski rukopis).

No, ne treba sada zabrzati sa zaključkom da je Arsen svojevrsni kulturni homo universalis, kakvih ima sve manje, pa da je već i samo zbog toga gigant par exellance. Takva tvrdnja bila bi samo jedan dio priče, i to – usudim se tvrditi – manje bitan.

Sagledavanjem njegova opusa u totalitetu, naime, postaje jasno da je riječ o presudno transgresijskoj pojavi za naše poimanje popularne kulture: baš je Arsen, naime, bio dovoljno samouvjeren i drzak da preuzme do tada teško zamislivu ulogu premosnice između ‘estradne’, ‘pop-pjevačke’ kulture (gdje se sam bio inicijalno svrstao), i elitnih kulturnih nivoa – kazališta, filma, televizije, poezije – u koji su kasnih šezdesetih godina pristup imali odabrani, nikako oni koji su pjevali ‘šlagere’.

U tom je procesu, čini se, ključnu ulogu odigrala Arsenova izvrsna poezija. Po tematici bliska svima, nimalo hermetična, ali zato po oštrini zapažanja i efektnoj britkosti zapanjujuće profinjena, ona je glazbi što ju je okruživala davala presudno distinktivnu notu, miljama daleko od puke ‘pop-pjesme’ ili ‘šlagera’ kakve su se tih godina štancale.

Šok što ju je izazvao spoj duboko intimističke poezije u ruhu neodoljivo pamtljivih melodija, najbolje je vidljiv u zbunjenom diskursu kulturnjaka 70-ih i 80-ih, koji su Dedićev unikatan glazbenopoetski pristup krajnje uopćeno i zbunjeno nazivali ‘autorskom pjesmom’ (kao da, primjerice, Štulićeve pjesme nisu autorske)!

Iako bi o ovom fenomenu trebalo još mnogo toga kazati, zadržimo se na činjenici kako su upravo kvaliteta rada i tvrdoglava samouvjerenost Arsena brzo doveli u poziciju prvog ledolomca: zarana je postao prvi naš skladatelj omiljenih i popularnih pjesama koji je uredno nastupao na festivalima, ali i dobio prigodu da ekstenzivno sklada glazbu za televiziju, kazalište, serije, filmove, čak i art-crtiće…

I tu je prigodu sjajno iskoristio. Dokaz? “Za kino i TV“! Ovo vrlo dobro ažurirano, ‘drugo prošireno i dopunjeno’ CD-izdanje ploče “Muzika za film i TV” (1989.) u 78 minuta zorno oslikava koliko nam je glazbeno veoma važnih trenutaka šibenski bard ostavio u amanet, a što ih u njihovoj nenametljivosti možda nismo ni svjesni.

Svaki put kad iznova gledate “Prosjake i sinove“, u mudroslovlja Matana i Nuše ispraća vas izniman Dedićev motiv – ali, isto će vas zadesiti ako nabavite i jedan od najboljih domaćih dokumentaraca, “Jedrima oko svijeta“, čije su teme jedno od najugodnijih iznenađenja albuma. OK, “U registraturi” na HRT-u nećete vidjeti tek tako (a zašto?), ali prelijepu temu “Laura” ste upamtili – no, jeste li ikad gledali film Bogdana Žižića “Trumbetaš“, ili čuli odličan Arsenov naslovni song? Eto, vidite.

Već i ovaj kratki popis pokazuje da je Arsen ostvario neke vječne teme ne samo u šansoni, ne samo u poeziji – njegova zbirka “Brod u boci” do danas je prodana u gotovo 70.000 primjeraka! – već i u filmskoj i teatarskoj glazbi: poslušajte samo “Naslovni motiv” “Glembajevih“, od čije se briljantne jednostavnosti diže kosa na glavi!

Poanta ovog izdanja je, međutim, podsjetiti ne samo na najpoznatije momente tog dijela njegova djela, već i na one kojih se možda nećemo odmah sjetiti, niti pripisati Dediću – a taj zadatak odrađen je eruditski precizno, uz izvrstan popratni materijal.

Već i jedan pogled na listu svih filmova, serija, animiranih filmova, TV-drama okupljenih na ovom disku dovodi do zaključka kako je Arsen i u ovom segmentu svog glazbenog rada – kao, uostalom, i u glazbi za kazalište, koje nije stala na ovaj disk – ostvario silno značajni doprinos (možda i najznačajniji!) razvitku žanra soundtracka u nas.

Rastakanje granice između onoga što se do Dedićeve pojave smatralo profanom kulturom – šlagerom, jeftinom kulturom za raju, plave ovratnike – i elitne, establishment-kulture probranih, rascjep je koji će presudno utjecati na čitavu povijest popularne kulture u nas.

Nakon Arsenovog proboja u sve slojeve kulturnog humusa, postalo je jasno da i pop-kultura može jednako dostojno inkorporirati elemente čistokrvnih ‘lijepih umjetnosti’ – teatra ili poezije, npr. – kao što i establishment ozbiljne, ‘partiturne’ glazbe, glazbe za teatar i film… i te kako treba inspiraciju crpiti iz tzv. estrade, svakodnevnog i običnog.

Najbolji primjer za navedeni glazbenogenetski crossing-over upravo je kompilacija pred vama, koja pokazuje da masovno prihvaćene stvari ne moraju nužno biti banalne i podilaziti osrednjosti masovnog ukusa, već upravo suprotno.

Potonji aksiom je, na neki način, glavni poučak čitava Dedićeva životnog djela: može ga se vidjeti čak i u njegovoj glazbi za djecu, lucidnoj koliko uopće može biti, bilo da je sam pisao stihove ili uglazbljivao Zvonimira Baloga (npr. “Šumar ima šumu na dlanu”).

Omeđujući tako sve nabrojane nosive stupove naše popularne kulture lucidnošću, mjerom i u pravilu visokom razinom estetskog dometa, Dedić se u njezinoj sferi ukazuje jednako ključnim kao i Krleža na području književnosti i enciklopedizma u nas. Ni manje ni više: nakon pola stoljeća rada, ovo je i više nego jasno, javnom prešućivanju usprkos.

Nama samo preostaje da iskreno – čestitamo zlatnu obljetnicu, meštre Dedić!