Kreativno ludilo u svakom pogledu

The Fiery Furnaces su započeli karijeru kao alternativnija verzija The White Stripesa, pošto se može povući veliki niz paralela među njima, a prvenstveno po tome što bend čini dvojac brata i sestre (kasnije je dokazano da Meg i Jack White nisu brat i sestra).

Matthew i Eleanor Friedberger navukli su pažnju na sebe kombinacijom elektronike i rock riffova, ali ubrzo su prokockali sve što su imali. Krenimo redom…

Krajem 2003. izdali su “Gallowsbird’s Bark” kojeg je kritika objeručke prihvatila jer su na njemu prevladavale lijepe pop pjesmice obogaćene različitim elektro dodacima. Na sljedećem “Blueberry Boat” su zakomplicirali stvar, napravili niz dugačkih skladbi koje su bile dobre, ali ponegdje prezahtjevne.

Zatim je krenuo kreativni pad, a dno su dostigli prošlogodišnjim “Bitter Tea”, koji je bio jedva slušljiv. U međuvremenu su izdali i gotovo savršen “EP”, koji je bio jedina svjetla točka nakon početaka karijere.

“Widow City” je šesti album u nepunih četiri godine, što čini The Fiery Furnaces vrlo hiperaktivnim bendom, ali kao što je poznato, kvantiteta ne donosi uvijek kvalitetu, što se u njihovom slučaju jako dobro može uočiti. Budite bez brige, imaju oni još skladbi u skladištu, pa su već najavili novi album koji bi trebao uskoro izaći na svijetlo dana, makar je “Widow City” još vrlo svjež.

Sam Matthew Friedberger se ponovno prihvatio producentskog posla te zakuhao ‘kašu’ svega i svačega, ali krajnji rezultat je ipak znatno bolji nego prošlogodišnji uradak, no ipak još daleko u odnosu na najbolje trenutke The Fiery Furnaces.

Kompliciranost pojedinih dijelova skladbi (skoro svaka pjesma je više puta ispresjecana) dovodi do granice slušljivosti kod određenih pjesama, ali u nekim drugim slučajevima eksperimentiranje sa zvukom se višestruko isplatilo jer se dobio novi i nadasve zanimljiv zvuk.

Kroz sat vremena “Widow City” naići ćete na neurotičnu tutnjavu bubnja, gitaru koja jedan čas klizi, a drugi frenetično razbija ritam, klavir koji povremeno daje osnovnu glazbenu podlogu na koju se nadograđuju svi ostali dodaci poput orkestralnih djelova (trubači, violine, zvončići…), koji su u principu vrlo usuglašeni, te elektronike koja zna biti pretjerana.

Svi vokali su prepušteni Eleanor, koja i nije pretjerano dobra pjevačica, ali se svojim načinom interpretacije vrlo dobro nadopunjuje na raznolike glazbene podloge. Namjerno sam se izrazio interpretacijom, a ne pjevanjem, jer većinom je to neko neuobičajeno recitiranje s povremenim podizanjem glasa.

Svaka pjesma je posebna priča za sebe, što u glazbenom, što u liričkom djelu, pa bih za opisivanje svake pojedinačno potrošio mnogo papira (a kasnije i vašeg vremena u čitanju), tako da sam se odlučio ‘random’ sistemom uzeti jednu skladbu da vam je detaljnije opišem.

U središtu albuma nalazi se “Navy Nurse“, koja počinje elektro-gitarskim riffom kojeg uskoro upotpuni cijeli ‘bendovski instrumentarij’, a nakon otprilike minutu promjeni se cijela atmosfera, postaje vrlo popična te uleti vokal. Zatim se uvodna ‘elektronika’ pojavljuje još nekoliko puta tijekom skladbe, a u međuvremenu se još nekoliko puta promjeni ritam, od brzog popa pa sve do teže psihodelije.

Kao što sam već i ranije naglasio, “Widow City” pokazuje znakove kreativnog povratka The Fiery Furnacesa, ali ipak neće vratiti sav sjaj kojeg su imali na početku karijere. Da se točno opiše bend, morale bi se povući mnoge paralele što daje do znanja da su vrlo specifičan bend, ali su se jednostavno prekapacitirali s (preko)brojnim izdanjima.

U karijeri će izdati još brdo albuma jer vjerojatno smatraju da imaju još mnoštvo neispričanih priča i glazbenih motiva, ali se ipak lagano počeo dobivati dojam reciklaže i manjak kvalitetnih ideja, a “Widow City” će ostati upamćen kao prosječan, ali i karakterističan za The Fiery Furnaces.