Kraljica Mezopotamije s glasom za čitav svijet

Kada ste posljednji put pročitali ili čuli bilo kakvu vijest vezanu uz Irak, a da nije bila vezana uz broj poginulih, eksplozije, bombaše samoubojice i slično? Eto prilike. Faridin “Ishraqaat“, album većinom obrada tradicionalne iračke pjesmarice, pružit će vam uvid u jedan drukčiji Irak, jer šteta bi bila da se kao prva asocijacija vezana uz tu državu ustoliči nešto tipa ‘pijesak natopljen krvlju’.

Da bi donekle razumjeli iračku glazbu, nužno je potrebno objasniti stil pjevanja koji se naziva maqam. Maqam (maqamat u množini) osobit je i po mnogočemu specifičan izričaj koji se sastoji od dvije naoko nespojive karakteristike: pravila i improviziranja, odnosno improviziranja po točno određenim pravilima. Ono što se očekuje od svakog pjevača maqama (Qaari) jest da se pridržava pravila, ali da ujedno unese i improvizaciju u njega kako bi dočarao svoj vlastiti stil kao pjevača.

Svaki maqam ima svojih pet stupnjeva, sličnih onih iz analize osnovnoškolskih lektira: uvod, zaplet, vrhunac i rasplet (peti je svojevrsna glazbena međuigra), te se od izvođača traži da svojim glasom doslovce ispriča priču naglašavajući njezinu dramatiku i razvoj.

Međutim, maqam nije samo način pjevanja, već svaki maqam nosi sa sobom određeni glazbeni ugođaj izazivajući različita raspoloženja kod slušatelja (slično onome što mi poznajemo kao tonalitete: dur (veselo) ili mol (tužno)) i osjećaje (počevši od primarnih poput ‘ljubavi’, ‘mržnje’ do kompliciranijih poput ‘ponosa’ do onih koje je nemoguće suvislo objasniti), a njihov broj danas varira od pedeset do sedamdeset, mada postoji dvadeset osnovnih, svi ostali su varijacije na temu.

To su, dakle, pravila koja svaki izvođač mora poštivati, a njegova improvizacija bit će ono što će ga učiniti drukčijim, ono što će ga razlikovati od ostalih pjevača, a hoće li biti bolji ili lošiji ovisi upravo o tome koliko duboko može dirnuti slušatelja svojom izvedbom i koliko je sposoban prenijeti vlastitu uvjerenost onoga što pjeva.

Nama će vjerojatno ta čitava koncepcija biti strana, pogotovo ako pročitate tekst u knjižici uz album: ljudi u kamp kućici obavljaju uobičajene poslove i onda ih u jednom trenutku uhvati tuga (konkretno, zbog zavičaja). Sve se napušta, svi poslovi staju i kreće jedan od maqama, oči se pune suzama, no po njegovom završetku svi se vraćaju svojim poslovima kao da se ništa nije dogodilo. I nema više tuge ni razmišljanja o njoj. Maqam je, u ovom slučaju, odigrao ulogu ispušnog ventila.

Farida Mohammad Ali imala je tu sreću roditi se u Kerbeli, gradu u kojem je ljepšem spolu bilo dozvoljeno pjevanje, tako da je prva žena koja je zapjevala maqame, dotad tradicionalno rezervirane za muške pjevače. Od 1989., kada je osnovan The Iraqi Maqam Ensemble, sve odreda školovani glazbenici koji je danas prate na gostovanjima diljem svijeta, Farida uspješno obnavlja maqam pjesme i druga iračka kulturna glazbena nasljeđa na raznim svjetskim festivalima.

“Ishraqaat” ili kako se opisno prevodi “Prvo svjetlo koje se pojavi nakon zore” donosi deset maqama s veličanstvenim Faridinim vokalom koji je i više nego sposoban – bez obzira na jezičnu barijeru – vizualizirati svih pet stupnjeva ove zahtjevne glazbene poslastice. Uz prekrasan spektar akustičnog instrumentarija, razumijevanje jezika gotovo da i nije potrebno. Neki osjećaji bliski su svim ljudima neovisno gdje se nalazili, koje vjere ili boje kože bili.

Već u prvoj pjesmi “Maqam Nahaawand” ostat ćete u čudu, jer nikako ne možete biti spremni na onu promjenu Faridinog glasa koji se iz tihe recitacije pretvara u bolan, dugotrajni, pa gotovo jauk rekao bih, koji bi se lakoćom proširio čitavom beskraju pustinje i vjerojatno ne bi bilo čovjeka koji bi ostao imun na njega.

“Al-rikbaaniya“, “Il-wilad Naam“, “Aah Minnak” i sve ostale pjesme pružit će vam jedno mistično iskustvo (vjerojatno bi zapadnjaci mogli izvrsno meditirati uz ovaj album) i spoznaju vrhunskog baratanja vokalom kao najmoćnijim i najvažnijim ljudskim instrumentom, ali nažalost, za potpuno razumijevanje maqama i čitave tradicije, te folklora koji ga prati, nalazimo se ipak u pogrešnom podneblju.