Kraljevi ostaju kraljevi

Bend u kojem svi komponiraju, sviraju i pjevaju jednostavno kao da ne zna ili ne može napraviti slab album. Ne znam jednostavno kako drugačije nego na ovaj način započeti analizu novog albuma ovih Teksašana.

King’s X ponovno su složili vrlo kvalitetan album i s tom karakteristikom nadovezali na prijašnja djela. Jer svi koji ih prate znaju da taj bend ne može napraviti loš album.

Čak sam u nekim medijima čitao kako su ‘miljenici kritike’, ali u njihovom slučaju tome nije razlog umjetne, marketinško/proizvođačke prirode, tipa one koju forsiraju uglavnom engleski mediji, nego je jednostavno razlog tome, ako i jeste tako, da su stvarno dobar bend.

Bend kojemu je najvažnija karakteristika ta da čovjek nikada ne zna čime će biti ‘pogođen’ na svakom njihovom sljedećem albumu. Taman se pripremiš na jednu, a dobiješ ‘sto i jednu’ muzičku varijantu.

Tako je, recimo, predzadnji “Black Like Sunday” imao ponajviše progresivnih elementa, zadnji prije ovoga, “Ogre Tones”, bio je dosta hard rockerski usmjeren, dok je ovaj opet drukčiji, s najviše ‘groovy’ rock karakteristika.

Naravno, ne i isključivo, jer, pronađe se tu hard i modernijeg rocka, progressive, post grungea, stonera, funka i soula. Upravo je ta stilska nepredvidljivost najjača karakteristika, odnosno odlika ovog trija. A koliko je njihovo kreatorsko zajedništvo moćno, govori i podatak da svako sklada svoje pjesme, a kada se okupe, onda ih u studiju zajedno dovršavaju.

I sve su one uvijek, kao i u ovom slučaju, krajnje homogene, elegantne, s prekrasnim melodijama, a istovremeno snažne i dinamične. Prepoznatljivi groovy riffovi, prekrasni vokali, često s back ispomoći, koje bismo mogli označiti kao ‘epicentrom’ cijele priče, ovdje najviše ‘vuku’.

Mada, kao uostalom i obično, sveukupna muzička kompetentnost je na vrlo visokom nivou. Rad s Michaelom Wagenerom (Ozzy Osbourne, Alice Cooper, Dokken, Queen, Extreme) bio je već ranije plodonosan, pa je tako on i na ovom albumu napravio jednako dobar, vrlo čvrst, producentski posao.

Većina pjesama je srednjeg i baladnog ritma, a svaka od njih priča je za sebe i nema dvije koji su si međusobno nalik u previše detalja.

Tako je “Pray” umjerena pjesmica s hard & stoner utjecajima i izraženijim distorzijama, a “Repeating Myself” modernija rock balada s divnim izmjenama ritam i sologitara, koju bi mogli zamijeniti i s nekom os Stainda.

“Rocket Ship” ima i post grunge dodira, a “Julie” pak je rockeriziranija balada s prelijepim pjevanjem i akustikama. Tu su još i groovy/funky naslovi “Alright” (mislim da je to prvi singl) i “Broke“, a srednjebrza “I Just Want to Live” hard rockerska može se pohvaliti, ako se više tako smijem izraziti, sa solažama tipa Gun N’ Roses.

Isto kao i još jedna laganija rockerska s jakim gitarističkim riffovima, “I Don’t Know“, čije su me akustike jako podsjetile na Marka Knopflera, dok je “Stuck” najbrža, ne i brza pjesma, s ‘very heavy’ solom.

Hvaliti bi još mogli ovaj album, no to bi onda postalo pomalo iritantno, zato je najbolje uzeti ga u ruke i staviti u player. Jer ćete tako najbolje moći utvrditi da vas Doug Pinnick, Ty Tabor i Jerry Gaskill niti ovoga puta nisu razočarali.