Kraljevi bez gaća

S fokusom na događanja u svezi protjerivanja ili odlaska, kako se već uzme, iz Queensrychea, drugi solo album Geoffa Tatea prošao je poprilično nezapaženo u glazbenom svijetu.

Dio razloga svakako leži u činjenici da se razlaz s matičnim bendom
dogodio u, za Geoffa najnezgodniji period (koji bi i bio zgodan?), što
je sigurno utjecalo na nedostatak adekvatne promocije. No isto tako,
treba reći da je teško povjerovati kako bi “King & Thieves” puno
bolje prošao da se sve to i nije izdogađalo.Jednostavno, radi se o jednom jedva prosječnom, dosta jalovom i, rekli bismo, neodređenom, skoro pa nedorađenom albumu. Na stranu to što se unutar primarnih rock formi poigravalo i eksperimentiralo s elementima alternativnog i classic rocka, metala, popa, bluesa, jazza, funkya ili progresive, što je za pohvalu, no problem je upravo u tome da album djeluje uistinu eksperimentalno, tako da se više dobiva dojam zbrčkanosti i nereda, nego kreativnosti kojoj se stremi. Iako ima određenu širinu i (mračnu) dubinu, album više djeluje nekako umorno i tromo, nego sumorno i(li) melankolično i bogme bi mu trebala jedna jaka doza steroida da ga ‘podigne’. Takvom razvoju situacije pripomogla je i poprilično neodređena produkcija.

Iako, pozitivna je stvar što se nije, poput slučaja sa ‘self-titled’ debijem iz 2002., obračunavao s Queensrycheovim ‘avetima prošlosti’, već je ovdje odlučio krenuti bitno drukčijim putem i osim prepoznatljivosti vokala ili pokojeg atmosferskog segmenta, malo što se ovdje može uspoređivati s donedavno mu matičnim bendom. A ti vokali, baš kao i sam album, često djeluju umorno i istrošeno, nema u njima uobičajene privlačnosti i slojevitosti koja je krasila Geoffa svih tih silnih godina i činila ga jednim od vodećih vokala na rock/metal bojnom polju. Ponekad se stječe dojam kao da pjeva bez volje. Ozbiljnija, čvršća i slojevitija, u konačnici i progresivnija forma nekolicine zadnjih pjesama izvukla je album iz bezdana i pomogla mu da ne zvuči kao Geoffovo glazbeno samoubojstvo.

Tu su pjesme rockerski zrelije i konkretnije, dorađenije i izrađenije, k tome još i privlačnije, s više osjećaja za melodiju i catchy ritmove. Tamnija strana djeluje prirodnije i spontanije, gitare su u potpunosti izbačene na prvu liniju bojišta, energičnije su i odrješitije, s više distorzije u riffičnim i puno heavy ‘feelinga’ u solo izražavanjima, a i pjesme su puno bolje otpjevane, s više osjećaja za vrijeme, prostor i okolinu, kako u solo izvedbama, tako i u pratećim višeglasjima. Jasnije su i bas sekcije, s dosta produhovljenijim soundom, no zato su bubnjevi gotovo pa skroz nemaštoviti, baš kao i na preostalom dijelu albuma.

Usprkos konkretnijim gitarama, “She Slipped Away” u cjelini djeluje dosta bezlično, slično kao i “Take A Bullet“, u “Say U Luv It” čujemo tek naznake ozbiljnih gitara i progy klavijatura, nešto popa, malo bluesa i funkya, “The Way I Roll” je spora pjesma s težim riffovima i bubnjem, uvodnim jazzy poigravanjem saksofona i basa, a “Evil” ne djeluje baš totalno zlobno, kako joj govori ime, srednjeg je i sporog ritma, sa žestokim riffovima i možda najupečatljivijim solom na albumu. Iz boljeg dijela izdanja iskaču radiofonična “Dark Money“, stvar s više kontinuiteta u melodijama, ‘rocky’ riffovima i jačim pjevanjima, zatim progresivi orijentirana “Change“, sa značajnom orkestralnom podlogom, dosta emocija i sjete uz akustike, piano i u pjevanima, te spora, mračna, gitarama i saksofonom ‘oblijepljena’ “Waiting“.

2012. godina definitivno neće biti jedna od onih koju će Geoff Tate dugo pamtiti, sudimo li po ‘slučaju Queensryche’ i ovom izdanju, pa se nadamo da mu je na ostalim životnim bojištima išlo puno bolje. Na glazbenom, za vjerovati je da može puno bolje od ovoga što je ponudio na “Kings & Thieves”, jer jednostavno, ovo nije album ranga kvalitete za nekoga s njegovom reputacijom. Jest da posljednjih godina, možda i desetljeća, nije baš bio inspirativan ni s bendom, no ipak, treba se nadati da ovo nije plafon njegovih mogućnosti. Niti vokalnih niti pak skladateljskih.